Njegovo preosveštenstvo Episkop dioklijski g. Pajsije danas 16. februara, u Nedjelju o bludnom sinu, u molitvenom prisustvu Njegovog visokopreosveštenstva Mitropolita crnogorsko-primorskog g. Joanikija, služio je Svetu arhijerejsku liturgiju u Cetinjskom manastiru, uz sasluženje cetinjskog sveštenstva i sveštenomonaštva.
Besjedeći poslije pročitanog jevanđelskog začala o bludnom sinu, Preosvećeni Vladika Pajsije je kazao da je ovo priča o nama samima te da se, iako ju je Hristos veoma davno izrekao, ona odnosi na svakoga čovjeka od tada pa do danas.
„Jer u ličnosti ova dva sina opisan je i naš odnos prema Bogu, prvenstveno, a onda i odnos nas samih jednih prema drugima. Mlađi sin tražio je od oca imanje. Iako ga ničim nije zasluživao, niti zaradio, niti mu je po bilo kom drugom osnovu pripadalo, on traži od oca, i to čak i ne moli nego zahtjeva. Budući da je vidio da će ipak i poslije bludnog sinovljevog života to njemu biti na spasenje, otac mu daje imanje i sin odlazi“, besjedio je Vladika.
Od svega onoga što je mlađi sin učinio, Episkop dioklijski je kao najglavnije akcentovao njegov povratak domu očevom, kada on osjeća ne više tjelesnu nego duhovnu glad i kada shvata da mu je najljepše bilo u blizini njegovog oca, i to njegovo iskreno i duboko pokajanje:
„On ničim ne opravdava svoj pređašnji život, jer i nema čime da ga opravda, i samo kaže: Oče, oprosti mi i primi me – sada više i ne govori kao sina svoga, nego kao jednoga od slugu tvojih. I ovdje se ovaj sin budi duhovno, opet oživljava i opet vaskrsava i shvata da jedino postoji život blizu oca.“
Ali drugi sin, koji je fizički bio uvijek blizu oca i koji je navodno poštovao sve ono što je otac zapovjedao, sada ne može da prihvati svoga brata koji se vratio, ali ni svoga oca kome prigovara: Sin ovaj tvoj – dakle više ne govori o njemu kao svom bratu – koji potroši sve imanje, eto si mu ugotovio gozbu, a ja koji sam uvijek sa tobom, nikada mi nisi ni jare dao da se proveselim.
„Vidimo da se ovaj drugi sin, iako je bio blizu oca, nalazi veoma daleko i svako od nas se nalazi vrlo često nekad u ulozi ovoga mlađeg sina, nekada starijeg, a nekada i u obje te uloge. I ono što je pouka ove priče jeste da je Otac, to jest Bog, uvijek blizu nas i da onda kada je On daleko to nije do Njega samog, nego do nas i da nas On uvijek čeka, da On uvijek priželjkuje naš povratak i naše spasenje. Zbog toga treba da ove riječi duboko smjestimo u svoje srce i da se kao ovaj mlađi sin, iako je uradio ono što ne priliči, ipak pokajemo i ove njegove riječi ponovimo, da nam Bog oprosti sve što smo učinili i da nas primi kao jedne od slugu svojih. Neka je nazdravlje današnji praznik, a Bogu naše neka je slava u vjekove vjekova, amin!“, zaključio je Preosvećeni Vladika dioklijski g. Pajsije.
Vesna Dević
