Njegovo preosveštenstvo Episkop bihaćko-petrovački i rmanjski g. Sergije za Radio Svetigoru o Mitropolitu Amfilohiju.
- Pratimo danas u naručje Gospodnje našeg Arhipastira i oca Visokopreosvećenog Arhiepiskopa Amfilohija. Preosvećeni Vladiko kada ste ga sreli i kako ga pamtite?
– Potrešen sam Vašim pitanje, ne samo sa informacijom o upokojenju Mitropolita Amfilohija. Danas nam je svim srce uzbuđeno jer osjećamo i tugu i radost. A što se tiče vašeg pitanja kad sam ga sreo? Evo ovdje u telefonu imam čak i fotografiju sa tog prvog susreta sa njim. Bilo je to u manastiru Bođani na Petrovdan, 12. jula 1990. godine. Mitropolit je tada bio Episkop banatski, a ja sam bio mlad bogoslov od 15 godina. Tu je bio prisutan i Vladika Bački Irinej. Taj prvi susret pamtim i danas i čuvam ovu fotografiju, a posebno sad kada sam Episkop. Poslednji put sam razgovarao sa njim na moj imendan, 8. oktobra, kada je Mitropolit već bio u bolnici. Pozvao sam ga da mu poželim brz oporavak i on se obradovao mom pozivu. Vijest o upokojenju Mitropolita Amfilohija rastužila je ne samo mene nego i cijelu Srpsku pravoslavnu Crkvu i cijelo Pravoslavlje. Služio sam jutros Svetu liturgiju u manastiru Ostrog a moram da kažem da mi je Mitropolit jutros došao u san. Dvije smo riječi prozborili u snu, ne moram ih sad iznositi, ali mogu da kažem da sam osjetio radost, onu vaskršnju radost da je smrt pobijeđana i da naš Mitropolit nesumnjivo ide u naručje Gospoda. I mi se preporučujemo njegovim molitvama moleći Boga da ga upokoji i uvrsti među pravedne, u naručje Avraama. Tamo će naš Mitropolit da se moli za nas grešne da i dalje istrajemo na istom putu na kome je on bio.
- Hvala Vam preosvećeni Vladiko na ovim riječima utjehe. Svima nama koji smo imali blagoslov da živimo u vrijeme Visokopreosvećenog oca našeg Mitropolita Amfilohija ostavio je veliki zalog. Živjeli smo pod plaštom njegove ljubavi svi mi ovdje ali i vi u Eparhiji bihaćko-petrovačkoj. Koliko je Mitropolit značio za vas i za vašu Eparhiju?
– Značio je mnogo jer je uvijek brinuo za nas. Obilazio nas je uvijek kad je mogao, još dok je Episkop bio Hrizostom, sadašnji Mitropolit dabrobosanski. Nikada ne mogu zaboraviti njegov zagrljaj kada je 1998. godine došao u manastir Rmanj da nas, mlade monahe, podrži u povratku i obnovi života na tim prostorima. Svaki susret sa njim je zaista bio susret radosti, podrške, očinske brige i ljubavi koju u ovom trenutku riječima nismo u stanju da izrazimo zbog naše tuge i žalosti. Neka mu Gospod da Carstvo nebesko. Od sada smo fizički razdvojeni ali duhovno ćemo uvijek biti zajedno. On će živjeti u nama kao i svi naši Sveti preci. Ono što je bitno je to da će se on moliti od sada moliti za nas pred prestolom Svevišnjega mnogo jače i mnogo bolje nego na zemlji.
- Hvala vam Vladiko na riječima utjehe.
– Bogu hvala i neka je našem Mitropolitu vječni pokoj.
Razgovarala Slobodanka Grdinić
