Gorazdevac 4

Živojin Rakočević: ,,Još vidim zastrašujuću sliku Goraždevaca na mjestu jednog od najsvirepijih zločina u doba ,,mira”

Ime: 13. 08. 2020 Zivojin Rakocevic Gorazdevac arhiva; Opis: Zločin u Goraždevcu Tip: audio/mpeg

,,Slika Goraždevaca bila je zastrašujuća. Na mjestu zločina zatekli smo neke tajlandske, nepalske istražitelje, kosovsku policiju i rumunske specijalce koji su se tuda vrzmali.  Zatekli smo, u suštini, jedno sirotinjsko mjesto u kome su djeca iz jednog geta i zatvora našla svoj izlaz na rijeci, gdje su napravili vir za kupanje i mjesto za druženje preko kukuruza…i to je sve prekinuto i ostavljeno onako kako je zatečeno u trenutku pucnjeva…bicikli…patike…panj, koji je tu stajao a kojeg više nema, jer su albanski privrednici promijenili tok rijeke iznad njenog toka, tako da danas Bistrice na ovom mjestu gotovo i nema. U selu jedna potpuna unezvijerenost. Zatekli smo ljude koji, u medicinskoj ambulanti, tako stoje u krvavim mantilima, dok vlada jedna potpuna drama jer se ne zna ni ko je preživio. Sjećam se svog profesora Milete Bukumirića koji me zove i pita: ,,Kaži mi šta je sa Bogdanom, nemoj da me lažeš”, dok Bogdan leži teško ranjen i jedva je i preživio. Sve su to kockice strašne slike koje sklapaju užasan goraždevački mozaik “-sjeća se 13. jula 2003. godine tadašnji urednik KiM Radija Živojin Rakočević koji je među prvima stigao na mjesto strašnog zločina u Goraždevcu koji je zaledio život.

Ni posle 17 godina nema odgovora na to ko je pucao i usmrtio djecu koja su se kupala na rijeci Bistrici, 500 metara od centra sela Goraždevca kod Peći 13. avgusta 2003. godine.

U vrijeme ,,mira”, u prisustvu više hiljada naoružanih vojnika KFOR-a i brojnih međunarodnih policajaca albanski ekstremisti su rafalom iz automatskog oružja 13. avgusta, 2003.godine, pucajući na djecu koja su se kupala na Bistrici, ubili Panteliju Dakića (12) i  Ivana Jovovića (19) i teško ranili Marka Bogićevića (12), Draganu Srbljak (13), Bogdana Bukumirića (14) i Đorđa Ugrenovića (20).

,,Zločin u Goraždevcu zaledio je život. Već sedamnaest godina svaki 13. avgust je dan kada život u Goraždevcu zastane. Tog dana vidite kako na crkvenu kapiju dolazi majka Senka Jovović, otac Panta Dakića Milisav, kako se skuplja generacija mladih koji su tog dana bili na Bistrici, rođaci, novinari, politički predstavnici a onda počne parastos u crkvi Presvete Bogorodice, posle koga krene svako na svoje groblje, jer su Panto Dakić i Ivan Jovović sahranjeni na dva groblja. Posle pomena svi se nađemo u jednoj tišini koja bi se mogla definisati kao čekanje pravde, iznad koje lebde te grozna pitanja: Zašto? Zašto u istrazi ništa nije urađeno? Zašto to grozno lice ubice monstruma niko nije vidio i zbog čega se ono nije susrelo sa pravdom?”- kazao je za Radio ,,Svetigoru” književnik i novinar Živojin Rakočević direktor Doma kulture Gračanica jedan od ljudi koji je tog 13. avgusta među prvima stigao na mjesto zločina, a čije su fotografije sa lica mjesta obišle svijet.

Ovogodišnji dobitnik nagrade ,,Pečat Hercega Stjepana” Živojin Rakočević kaže da je Goraždevac ostao zamrznut, zaleđen, konzerviran kao da nije prošlo 17 godina. On je izrazio zahvalnost mještanima na odluci da ostanu da se brani selo i da se u njemu preživi.

,,I pored velike žrtve od jedanaestoro stradalih Srba, koju je Goraždevac dao od početka od 1998. godine, stradanje Panta i Ivana 2003. godine bio je vrhunac zločina. Ovo selo postalo je simbol otpora u Metohiji ali je, nažalost, malo toga urađeno da se život iznutra obnovi. Teško je, skoro dvadeset godina,  živjeti sa istom slikom, gledati istu ulicu, zid, ciglu, isto drvo, trebalo je uraditi nešto korjenitije i suštinskije da bi se život ovdje odledio”- kaže Rakočević podsjećajući da je i spomen ploča žrtvama iz Goraždevca, koja se nalazi u centru sela, polomljena kada su prije nekoliko godina pucali u nju.

On kaže da su porodice ubijene djece više od deset godina govorile o pravdi i potrebi da ona bude zadovoljena, želeći da međunarodne institucije ispune makar djelić onoga što su obećali.

,,Kad smo se na ovaj dan prije 17 godina na mjestu zločina sreli sa međunarodnim zvaničnicima, šefovima policije, šef UNMIK-a Finac Hari Holker (koji više nije među živima) je rekao da će ,,prevrnuti svaki kamen kako bi otkrili ko je ubio ovu djecu”. I nikad ništa nije urađeno, sve se kretalo u nekom začaranom krugu gdje je najviše maltretirana rodbina i članovi porodice, koje su ispitivali u beskrajnim krugovima. A onda…ima tome skoro sedam godina… porodice su zaćutale”- kaže Rakočević.

Živojin Rakočević podsjeća da je majka Ivana Jovovića dugo vremena vrlo artiukulisano govorila, precizno definišući, u svom svom bolu i nesreći koja je snašla, svoj problem i sve ono šta se dogodilo njenoj porodici i Goraždevcu. On se sjeća njenih riječi: ,,Kad sam čula pucanj, znala sam da je moj Ivan pogođen jer mi je to kazalo majčinsko srce. Dan prije sam mu rekla da ne ide na Bistricu i nije me poslušao.

,,To je žena- podsjeća Rakočević- koja je imala hrabrosti da, kada je Hašim Tači donio vijenac da postavi na spomenik, uzme to cvijeće i baci ga na sred trga, rekavši da on ne može da donosi cvijeće i da stane ispred srpskih žrtava i pobijene djece. Ali već neko vrijeme porodice ćute i to ćutanje je najbolnije i najstrašnije. Njihovo  neprogovoranje glasnije je nego sve naše riječi”- kaže direktor Doma kulture Gračanica.

Živojin Rakočević, koji je u to vrijeme bio urednik KiM radija, sjeća se tog 13. avgusta, kada je, među prvima, stigao na lice mjesta. Sjeća se da se u to vrijeme živjelo u jednom vrsti hermetičke izolacije, u kojoj su se vrlo teško dobijale informacije, tako da im je Goraždevac, u tom smislu, bio dalji od Australije ili Njujorka a oni rijetki glasovi, koji su se probijali iz naših geto sredina, bili su plod slučajnosti.

,,Naš sjajni Darko Dimitrijević iz Goraždevca, koji se još i tada, kao dječak, bavio novinarstvom, uspio je da nam javi da su mu pobili prijatelje dok su se srpska djeca kupala u rijeci. Pokušavajući da ga smirimo, govorili smo mu da pokuša da napiše šta se tačno desilo, s obzirom da je ovo njegov javljanje iz zatvora i geta goraždevačkog zvučalo kao potpuni vapaj i nedefinisana gomila riječi iz koje ste mogli da razaberete samo zlo i ništa više. I sam Darko je stradao jer je i on bio dio te djece koja su zauvijek izgubila svoju rijeku i radost. Istog trena smo krenuli za Goraždevac, bez ikakve pratnje, iako se tada bez pratnje nije išlo. Kad smo stigli u Goraždevac sreli smo dječaka Darka Dimitrijevića, već ostarjelog i zrelog. On je u svemu tome shvatio šta treba da uradi i zahvaljujući njegovoj informaciji spriječene su neke manipulacije jer su, onog trenutka kada se desio zločin, pojedini činovnici Međunarodne zajednice pustili vijest da je ,,u etničkim nemirima u Peći stradala jedna Albanka”. Tu vijest, koja je već krenula u svijet, trebalo je ispraviti i demantovati viješću da nije u pitanju Albanka niti su u pitanju etnički sukobi već čist teroristički napad u kome je ubica pucao u djecu koja su se kupala na rijeci”- kaže Rakočević.

Živojin Rakočević sjeća se slike Goraždevca toga dana.

,,Slika Goraždevaca bila je zastrašujuća. Na mjestu zločina zatekli smo neke tajlandske, nepalske istražitelje, kosovsku policiju i rumunske specijalce koji su se tuda vrzmali.  Zatekli smo, u suštini, jedno sirotinjsko mjesto u kome su djeca iz jednog geta i zatvora našla svoj izlaz na rijeci, gdje su napravili vir za kupanje i mjesto za druženje preko kukuruza…i to je sve prekinuto i ostavljeno onako kako je zatečeno u trenutku pucnjeva…bicikli…patike…panj, koji je tu stajao a kojeg više nema, jer su albanski privrednici promijenili tok rijeke iznad njenog toka, tako da danas Bistrice na ovom mjestu gotovo i nema. U selu jedna potpuna unezvijerenost. Zatekli smo ljude koji, u medicinskoj ambulanti, tako stoje u krvavim mantilima, dok vlada jedna potpuna drama jer se ne zna ni ko je preživio. Sjećam se svog profesora Milete Bukumirića koji me zove i pita: ,,Kaži mi šta je sa Bogdanom, nemoj da me lažeš”, dok Bogdan leži teško ranjen i jedva je i preživio. Sve su to kockice strašne slike koje sklapaju užasan  mozaik”- sa tugom se sjeća Rakočević.

Živojin se sjeća kako su nakon toga ranjena djeca prebačena u Peć gdje su doživjela krajnje nehuman tretman. Đorđu Ugrenoviću stavljen je gips na prostrelne rane preko ruke i ramena, Dragani Srbljak takođe. Darija Šafranić činovnica Ujedninjenih nacija iz Sarajeva, čije ime treba da ostane zapamćeno, pozvala je i zamolila da učinimo sve da se djeca iz Pećke bolnice evakuišu, jer će ih tamo pobiti. Krenulo je onda prebacivanje djece u Kosovsku Mitrovicu, odakle su helikopterima prebačeni za Beograd gdje su spaseni.

Usput je napadnuto vozilo hitne pomoći kao i vozila privatnih lica koja su vozila djecu gdje su pretukli jednog od ljudi koji su ih uz poruke: ,,Neka vam se to dogodilo. I treba! Potpuno je nehuman bio i tretman prema majkama Panta Dakića i Ivana Jovovića koje su znale da su im djeca smrtno stradala. Bilo je zastrašujuće. A na kraju tog strašnog dana iz susjednih sela puštana je muzika, čuli su se gočevi, pjevalo se…bio je to jedan košmar u doba ,,mira” u trenutku kada smo  imali raspoređenih najmanje 30.000 stranih vojnika da taj ,,mir” čuvaju ovdje na terenu. Po svojoj monstruoznoisti i jednoj vrsti obrnute neljudske logike ovo je bio jedan od  najsvirepijih događaja u doba mira, jer se u trenutku pucnjave na viru na Bistrici kupalo najmanje stotinak srpske djece”- podsjeća Živojin Rakočević.

On naglašava da je ubica morao da se spusti niz rijeku, da uđe u vrbak odakle je gledao tu dječicu ispred sebe iz neposredne blizine dok nišani, da, osuvši taj rafal, nestane i da mu se do dana današnjeg ne zna identitet. I dok postavljamo pitanje da li će se njegovo lice ikada vidjeti pred pravdom, porodicom i ljudima znamo da će se pred Bogom svakako pojaviti.

Danas su Albanci izmijenili tok rijeke Bistrice za svoje potrebe. Mjesto je zaraslo, zapušteno, kamen koji je mramor Ivana Jovovića i dalje tu stoji noseći strašne poruke da se ni mi baš najbolje nismo razabrali i ispratili svu količinu nesreće koja je tog dana pogodila Goraždevac i sve nas, kaže novinar Živojin Rakočević i dodaje da u mirnodobskim uslovima, u međuetničkim sukobima, nikada nije bilo tako strašnog, isplaniranoi i bezobzirnog napada na djecu.

Rakočević kaže da su roditelji djece uvjereni da nadležni znaju ko su počinioci zločina što je jedan težak grč i nesreća. Dodaje i da su  izloženi različitim glasinama i dezinformacijama gdje čovjek nikad do kraja ne može da se razabere.

Ipak, znajući suštinu etničke osvete i načina  organizovanja lokalnih Albanaca, moramo znati i da postoji zavjet ćutanja koji se sve ove godine perfektno sprovodi ne samo u Goraždevcu već i u Livadicama, Toviću kod Obilića, Starom Gradskom dok stotine žrtava čekaju pravdu. U takvom sistemu ne možemo očekivati da će se pojaviti neko i svjedočiti ko je ubica djece. Postoji taj sistem koji od vrha počiva na zlu, zato i ne možemo očekivati da institucije koje su sada potpuno albanske nešto učine po tom pitanju. UNMIK je istragu predao EULEKS-u koji je zatvorio, ostavivši sve lokalnim vlastima i sudskim organima koji kažu da će ,,otvoriti istragu ukoliko se pojave neke nove činjenice”. Ali mi znamo da u zavjetu ćutanja u odnosu prema drugima, Albanci te nove činjenice nikada neće imati jer su, po njihovom mišljenju, to samo Srbi koji su tu pretekli i koji i treba da žive tako kako sada žive, da nemaju razvoja i da za njih u tom i takvom sistemu pravda nije njima namijenjena”- kaže književnik Živojin Rakočević.

On poručuje da mi ne možemo okretati leđa grobovima Panta i Ivana i da oni moraju biti poziv nama na djelanje i nešto drugačiji pristup Goraždevcu.

,,Sjećam se da su na sahranu u Goraždevac došli najviši ondašnji jugoslovenski zvaničnici među kojima i predsjednik Vlade Živković  i predsjednik Koordinacionog tijela Čović, koji su obećavali da će riješiti problem nezaposlenosti koji nije riješen ni do dana današnjeg. Imali su tada problem sa pratnjom KFOR-a tako da su kasnili na parastos koji je služio Mitropolit Amfilohije. Kada su Mitropolitu rekli da mora sačekati da stignu on je odgovorio: ,,Panta čeka Bog, ja ne mogu da čekam njih”. I previše smo čekali da se nešto uradi. Mislim da ima vremena da Goraždevac dobije neki unutrašnji život zasnovan upravo na mladosti koja tamo živi, i na žrtvama koju je upravo ta mladost podnijela zbog odluke da ostanu da žive tamo. Svi smo se ogriješili o slučaj Dragane Srbljak koja nije mogla naći posao u svom Goraždevcu. Što je sredina manja mržnja je veća, tu se sve pamti dok unutrašnje svađe postaju velike kao nepremostive planine. Tu ispaštaju potuno nevini, oni koji nemaju izlaza i rješenja. Dragana je završila srednju farmaceutsku školu, zatim psihologiju ali za nju posla nije bilo iako smo vršili pritisak na lokalnu administraciju da se ona zaposli i ostane u svom kraju. Dragana danas radi u jednoj privatnoj apoteci u Beogradu, teško stoji jer je bole noge nakon ranjavanja. Dragana Srbljak prodaje ajvar na pijaci u Beogradu dok za nju nema mjesta u njenom rodnom selu zbog toga što imamo nesposobnu administraciju i zbog lokalnih mržnji koje odlučuju da li možete ili ne raditi i biti dio svoje porodice. To moramo prevazići.  Kada se ispravi ta lokalna nepravda desiće se i taj trenutak oživljavanja kada će i Goraždevac dobiti drugačije lice i fasadu, neku novu zgradu i, što je najvažnije, prosvećenog čovjeka koji će pomoći da se odmrzne i odledi i nepravda, i zločin i ovakav način života. Mi moramo da osjetimo i vidimo ono Njegoševo što biti ne može. Stanovnici Goraždevca uradili su ono što niko nije mogao da zamisli, oni su preživjeli i to u trenutku kada im to nije bilo namijenjeno. Iako su već tada viđeni kao neko ko je nestao oni su svojim opstankom pokazali da se dogodilo upravo ono što biti ne može”- kazao je u intervjuu koji je dao Radiju ,,Svetigora” 14. avgusta 2015. godine nakon 15-ogodišnjeg parastosa Pantu Dakiću i Ivanu Jovoviću, novinar i književnik Živojin Rakočević.

                                                            Slobodanka Grdinić