Zvali na dijalog, a dali ultimatum: Član ekspertskog tima Mitropolije crnogorsko Primorske za „Novosti“

INTERVJU VEČERNJIM NOVOSTIMA

• Da li ste, lično, očekivali obrt u dijalogu – da, recimo, vlast prihvati primjedbe Crkve?

Nisam očekivao taj obrt, ali sam se nadao da bi možda i to moglo da se desi. Ono što nisam mogao da zamislim jeste da je vlast pozvala Crkvu na pregovore u interesu cijelog društva, a da nije ostavila ni najmanji prostor za razgovor. Pošto je druga strana pročitala Vladin predlog, odmah nam je saopšteno da je to „uzmi ili ostavi“ i da ni jedna jedina više riječ ne može biti čak ni razmatrana za izmjenu.

Time je Vlada još jednom razočarala, jer Crkvi nije bilo jednostavno da se, posle svih događanja, odazove na ovaj poziv. Crkva je, naime, mjesecima bezuspješno pozivala na dijalog i zahtijevala da se razgovori o spornom Zakonu ne vode posle Petrovdana, kako bi se izbjeglo da isti budu zloupotrebljeni u predizbornoj kampanji. Iako je Vlada odgovorila tek po isteku ovog roka, Crkva se odazvala svjesna velike odgovornosti i zahtjeva velikog broja ljudi da njihove svetinje budu sačuvane, a Crkva odbranjena.

Jasno je da Vlada želi da uvuče Crkvu u političku utakmicu da bi je tu, na svom terenu, trajno oklevetala i tako lakše eliminisala iz pravnog, a potom i iz društvenog života. Crkva se uopšte ne interesuje za stranačku političku borbu, ali to ne znači da će dozvoliti da bude ućutkana i lišena prava na javnu riječ. Takođe, Crkva je vrlo prisutna u pravnom i društvenom životu Crne Gore i čvrsto je riješena da tu ostane i u narednim vjekovima. To ni vrata pakla neće pomjeriti, a kamoli trenutna vlast u Crnoj Gori.

• U čemu je suština problema? Vidjeli smo iznenađenje potpredsjednika Vlade Zorana Pažina što Crkva nije dozvolila da se njena imovina proglasi državnom!?

Usvajanje ovog Zakona izazvalo je ogromno negodovanje i proteste. Crkva je zato nastojala da bude konstruktivna, pa je sve svoje primjedbe svela na minimum i Vladi uputila samo dva zahtjeva – da se izmijeni svega nekoliko odredbi kako bi se obezbjedilo očuvanje stečenog pravnog subjektiviteta i zaštita svojinskih prava kakvu uživaju svi ostali pravni subjekti. Vlada je odbila oba ova zahtjeva: prvi kategorično, a drugi u uvijenoj formi.

Poslednji razgovori su počeli ultimatumom da Crkva mora da se registruje kao nova vjerska zajednica, iako Zakon dozvoljava još i evidenciju postojećih vjerskih zajednica, kao i djelovanje bez registracije i evidencije. Naša Crkva ispunjava sve uslove da bude upisana u Evidenciju postojećih vjerskih zajednica, uključujući i činjenicu da se, za vrijeme važenja prethodnog zakona, prijavila kod nadležnog organa. Dakle, Srpska pravoslavna crkva apsolutno ne odbija da i po novom Zakonu evidentira svoje postojanje kod državnih organa, ali ne može da prihvati da je vlast ucjenjuje kojim će od svojih prava da se služi, a kojim ne.

Kada je riječ o imovinskom pitanju, Vlada je prihvatila zahtjev Crkve da se budući imovinski sporovi rešavaju u redovnim sudskim, a ne u posebnim upravnim postupcima. Međutim, iako je prihvatila izmjenu člana 63, Vlada odbija da koriguje član 62 koji je sa prethodnim organski vezan i čini nomotehničku cjelinu. Odredba člana 62, do sada nepoznata i najiskusnijim pravnicima pa prema tome i rizična, propisuje da su „vjerski objekti i zemljište državna svojina“. Time je obesmišljena ponuđena sudska zaštita, jer se Zakonom moguće unaprijed propisuje ishod budućih sudskih postupaka.

Potpredsjednik Vlade je saopštio da je iznenađen ovom našom primjedbom jer, kako je naglasio, „državna svojina i kao pojam i kao pravni institut postoji dugo godina u pravnom sistemu“. Naš tim ne spori da postoji institut državne svojine, on je regulisan posebnim zakonom, o njemu može da se napiše knjiga i organizuje naučni skup, ali se ne može bilo čija pa ni crkvena svojina tek tako proglasiti državnom.

• Nedavno ste u autorskom tekstu „In flagranti“ podsjetili da se u najnovijem dokumentu Savjeta Evrope izričito navodi da je Zakonom o slobodi vjeroispovesti stvorena mogućnost „transfera imovine ogromnih razmjera“, kao i da je „zaista vrlo vjerovatno da su sporne odredbe usvojene u cilju stvaranja nove autokefalne crkve u Crnoj Gori, različite od SPC“.

Poslednjih mjeseci u Crnoj Gori, ali i van nje, nad svakim pojedincem lebdi opasnost da u tren oka izgubi lični i profesionali integritet – dovljno je da ustvrdi da Zakon o slobodi vjeroispovijesti, ovakav kakav jeste, nema za cilj da se od Crkve otme imovina i ugrozi njen opstanak.

Zato su izvjestioci Parlamentarne skupštine Savjeta Evrope, u dokumentu od 22. juna ove godine, istakli da je najbolje rešenje da sporne odredbe budu uklonjene iz ovog Zakona. Oni su ispravno konstatovali i to da ove odredbe mogu biti iskorišćene od vlasti za sprovođenje crkvenog inženjeringa.

Treba znati da se Crkva ne stvara imovinom, pogotovo ne otetom. Zato vlast ne može da osnuje novu Crkvu, a nisam siguran ni da li to želi. Prije će biti da je riječ o namjeri da Pravoslavna crkva uopšte ne postoji. Protivno osnovnim civilizacijskim standardima i slobodnoj volji Srpske pravoslavne crkve, može se stvoriti samo zločin i svetogrđe.

•  Možete li nam prenijeti dio atmosfere koja je vladala u ovim pregovorima? Kakav utisak je sve to na Vas  ostavilo? Da li je bilo napeto? Je li možda bilo i težih riječi?

Naš pravni tim je uložio veliki napor da formuliše različite predloge za izmjenu spornih zakonskih odredbi, kako bismo uvažili poziciju Vlade i izbjegli da tražimo brisanje ovih odredbi, što bi, inače, bilo najprirodnije rešenje. Međutim, naši predlozi nisu razmotreni niti je bilo istinskog dijaloga. Sastanak  je,  u suštini, bio završen prije nego što je i počeo, kada smo čuli da Vlada ima samo zahtjeve prema Crkvi i da nijednu dalju izmjenu ne prihvata. U tim trenucima je bilo veoma napeto, ali nije bilo teških riječi. Naši argumenti su jaki, pa riječi mogu da budu blage.

• Još se ne vidi svjetlost iz tunela? Koje dalje korake Crkve možemo očekivati? Ili će se možda čekati ishod izbora, pa da se priča nastavi sa predstavnicima nove vlasti?

Kad god i koja god vlast da dođe, Crkva će biti spremna. Jedino što Crkva čeka jeste život budućeg vijeka. Do tada, ona postoji i svjedoči. Srpska pravoslavna crkva želi najbolje moguće odnose sa državom Crnom Gorom, ali ne da postupa po diktatima i ucjenama. Naša Crkva uvažava državnu vlast, čak i onda kada se ne slaže sa njenom politikom. Dijalog traži volju obje strane i međusobno povjerenje, ali da bi ovaj u Crnoj Gori i zaista otpočeo potrebno je da državna vlast prethodno obuzda svoje totalitarne političke instinkte.