Na današnji dan, prije tačno 25 godina, 9. aprila 1999. godine, na Veliki petak, počela je nesumnjivo najčuvenija bitka u savremenoj srpskoj istoriji – bitka na Košarama.
Napad je pokrenut u tri pravca: prema vrhu Rase Košares, ka karauli Košare i prema vrhu Maje Glave. Bitka je trajala 67 dana, sve do potpisivanja Kumanovskog sporazuma i povlačenja naše vojske sa Kosova i Metohije, odnosno 10. juna 1999. godine.
Pamtimo i ne zaboravimo da su tokom bitke na Košarama pripadnici vojske SR Jugoslavije 67 dana branili državnu granicu i sprečavali kopnenu invaziju terorističke OVK iz Albanije na teritoriju Srbije i svi do jednog su znali da ,,nema nazad, iza je bila Srbija”, i bili spremni da polože svoj život za dobro bližnjih svojih i Svetu srpsku zemlju Metohiju i Kosovo.
Iz emisije ,,Kosmetska kandila“ izdvojili smo, ovim povodom djelove svjedočenja učesnika bitke na Košarama Aleksandra Minića pripadnik Drugog bataljona herojske 125. motorizovane jedinice, član Udruženja ratnih veterana Prištinskog korpusa VJ iz Crne Gore – Košare i Tomislava Račića poznatijeg kao vodnik Plamen.
Aleksandar Minić o paklu Košara: Bog u mom životu igra glavnu ulogu
Aleksandar Minić je rođen u Podgorici ali je kao dječak od pet godine ostao je bez majke. Njega i brata (3) podizali su djeda i baka po ocu u selu Jagoda opština Klina na dvadesetak kilometara od Peći. “Korijeni su mi sa Kosova i po majčinoj i po očevoj liniji. Roditelji su mi rođeni na Kosovu. Mali je broj Srba bio u tom selu ali u to vrijeme nije bilo razlika među nama osim pomalo u govoru”- kaže Aleksandar govoreći o periodu od 1986.-87. pa negdje do 92. -93. kada su Albanci počeliu da se distanciraju od Srba i kada je nastala podjela na Srbe i Albance, tako da su čak i u školu išli u odvojenim smjenama.
“Mi smo pokušavali da uspostavimo kontakt sa svojim dojučerašnjim drugovima Albancima, da sve bude kao prije, ali oni nisu željeli ništa od toga. Teško nam je to padalo jer su to bili ljudi sa kojima smo dijelili dobro i zlo i radosti i tuge”- sjeća se heroj Minić.
“U Peći mog djetinjstva 80 % govorilo je srpskim jezikom. Tu je naša najveća Svetinja. Peć mog djetinjstva, koja je sva odisala srpstvom i vjerom, pretvorila se u Peć koju više ne prepoznajem“- kaže Aleksandar koji je ranjen 5. maja dok je pokušavao da spasi ranjenog druga, da bi se nakon desetak dana liječenja ponovo vratio na Košare i svjedoči da se dešavalo i da po nekoliko dana budu bez hrane i vode.
Tek što je postao punoljetan Aleksandar se javio dobrovoljno za vojsku i u Vojnom odsjeku u Danilovgradu tražio da ga pošalju upravo u Peć. 15. marta 1998. godine Aleksandar se javlja se u kasarnu u Peći.
Aleksandra Minića, kao redovnog vojnika Vojske SRJ, mart 1999. godine i bombardovanje naše zemlje zatiče u Rugovskoj klisuri gdje je branio manastir Pećka Patrijaršija od albanskih terorista. Nakon napada na karaulu Košare 9. aprila on, sa svojom jedinicom, već sjutradan, 10. aprila stiže u rejon odbrane karaule Košare, zatekavši već pri dolasku mrtve graničare i znajući šta ga čeka. 120 graničara je dočekalo prvi talas albanskih terorista, redovne albanske vojske, NATO plaćenika, plaćenika iz ostalih evropskih zemalja koji su procjenama od 2000 do 2500 napali Karaulu Košare na Veliki petak 9. aprila 1999. godine.
Aleksandar poručuje da kada se danas govori o slavnoj bici na karauli Košare, na Paštriku i drugim stratištima za nas je to neka apstraktna priča. Ipak ova priča, ova bitka i herojsko stradanje su itekako realni, i odnijeli su, prije samo 23 godine, 108 mladih života. Skoro 12.000 NATO vojnika, među njima i 5.000 Amerikanaca, stigli su u Albaniju sa više od 30 tenkova i 26 helikoptera Apača. Sve se spremalo za 9. april, a karaula Košare je izabrana, zbog “povoljnog“ terena za napadača. Svjedoci, koji su prolili svoju krv, na već krvlju natopljenu kosovsku zemlju, govore nam kako je bitka počela, koliki je bol i ranu na njihovim dušama ostavio gubitak svakog saborca, od kojih su im neki umirali i na rukama, šta je, za srpsku vojsku, spriječila karaula Košare, dijeleći sa nama sjećanja, koja će ih sigurno pratiti cijelog života.
Na žalost o bici na Košarama se danas malo govori. O nekim velikim godišnjicama ili možda ni tada.
Tomislav Račić – Vodnik Plamen o bici na Košarama
Vodnik Plamen: “Razgraničenje je bilo na Košarama, na Paštriku, iako danas neki smatraju da imaju pravo da daju našu Svetu zemlju teroristima Šiptarima zarad ulaska u Evropsku uniju“
–Živi ste svjedok pakla Košara koji ste prošli zajedno sa tim mladićima od momenta kada se rat ,,kuvao“ 1998. do 23. aprila 1999. kada je karaula Košare pala.
Rat na Kosmetu je, u stvari počeo još marta 1998. godine ali je jedan od najvećih napada počeo 30. septembra kada je patrola Vojske Jugoslavije upala u zasjedu šiptarskih terorista Agima Ramadanija koji je kasnije i poginuo na Košarama Tada je poginulo pet vojnika karaule. 23. marta objavljeno je ratno stanje u SRJ dok je bombardovanje naše zemlje počelo dan kasnije, 24. marta. Prva krstareća raketa pala je upravo na Crnu Goru u 19:45 časova.
Devetog aprila 1999. godine napadnuta je karaula Košare, koju je tada branilo svega 117 vojnika i 6 podoficira, od strane oko 2000 terorista. Već sjutradan10. aprila, bez skoro ikakvog pojačanja, karaula Košare kao objekat je pala, ali je sam rejon odbrane zadržan. Vojska se povukla nekih 600-700 metara u dubinu teritorije na rezervne položaje iz razloga što nije bilo ni dopune municije niti sredstava veze. Samim tim, po svakoj taktičkoj i drugoj borbenoj upotrebi, moralo je da uslijedi povlačenje Vojske Jugoslavije odnosno prvih borbenih redova na drugu odbrambenu liniju, koja je zadržana do kraja rata odnosno do samog povlačenja čitave VJ sa Kosmeta. U bici na Košarama poginulo je 108 vojnika. Da ne bi bilo zabune, prva dva dana je karaulu Košare branilo 117 vojnika i 6 podoficira, dok je do kraja rata na cijelom tom rejonu bilo raspoređeno oko 2000 vojnika. Od tih 2000 vojnika je poginulo 108, da ne shvatite da je od onih prvih 117 vojnika poginulo 108. Govorim o rejonu odbrane Košara, sada ne govorimo o Paštriku i ostalim mjestima gdje se branila Srbija, odnosno tadašnja SRJ.
–Iz Vašeg voda, hvala Bogu, niko nije poginuo?
Hvala Bogu, niko od vojnika koje sam ja vodio, koji su bili sa mnom u bilo kojoj akciji do kraja rata, nije poginuo.
–Molimo Vas da sa nama podijelite svoja sjećanja na te ratne dane u rejonu odbrane Košara. Tada ste zarobili i teroristu tkz. OVK?
Bilo je to 14. aprila kada sam sa dvojicom vojnika krenuo prema obližnjem potoku da natočimo vodu. Iako sam htio da idem sam, oni su željeli, a i Bog je tako htio, da i oni krenu sa mnom. Vojnici su prvi ugledali teroristu, pitanje je da li bih ga ja, da sam sam krenuo uopšte i vidio jer sam bio krenut leđima prema njemu dok sam točio vodu. Potok je nekako trebalo prekoračiti, samim tim okrenuti leđa neprijateljskoj strani, da bi se natočila čista voda. Moji vojnici su ga primijetili. Kada sam se okrenuo vidio sam da drži pušku prema zemlji jer smo mi već okrenuli puške prema njemu. U početku nismo znali ko je. Djelovao mi je kao jedan od naših vojnika po građi i visini, zato sam mu rekao da krene prema nama da ga tu ne bi skinuo neki snajper jer je sa neprijateljske strane bilo dosta snajperista. On je kretao pa stajao, pa sam ja opet ponovio tu istu naredbu da krene prema nama. Tek kad se približio na nekih pedesetak metara od nas, primijetili smo da je njegova uniforma totalno drugačija od naše i da je u stvari, u pitanju terorista. Razoružali smo ga, pretresli i odveli u našu četu, odnosno granični bataljon. Kasnije smo ga ispitali, šta, kako, gdje odakle, odakle je došao, koliko ih je bilo, gdje su krenuli prvi napadi, gdje su imali obuku? Inače, bio je ,,šaka jada“ od čovjeka, mršav, visok i strašno uplašen. Da li je on bježao od svojih- ne znam, ali znam da je sam došao do naših položaja. Nije govorio tečno srpski. Bio je iz Vučitrna a živio u Švajcarskoj. Rekao je: ,,Moji su se ubili“, vjerovatno misleći da kaže da su njegovi poginuli od minobacačkih mina i granata i ko zna čega već. Ja sam-rekao je- krenuo pa gdje stignem. Odgovorili smo mu da je stigao u prave ruke. Prema njemu smo postupali onako kako nalažu pravila ratovanja da se postupa prema ratnom zarobljeniku. Dobio je i cigaretu, vodu… Nakon ispitivanja predat je organima bezbjednosti Vojne policije u Đakovici. Šta se nakon toga dešavalo s njim ja ne znam ali sam kasnije čuo da je zamijenjen u razmjeni između zarobljenika Srpske vojske, kojih je bilo vrlo malo. Lično nisam čuo da je ijedan naš vojnik zarobljen u našem rejonu ali je u tom cijelom ratu sigurno negdje bilo i naših zarobljenika, tako da je razmijenjen. Šta se dalje s njim dešavalo, to ne znam.
–Jesu li Albanci hrabri vojnici? Oni Košare slave kao svoju veliku pobjedu, iako ne znamo kakvu pobjedu jer nisu mrdnuli dalje od Košara za vrijeme cijelog rata
Oni slave tu pobjedu kao da su uzeli ne znam šta. Oni jesu 9. aprila napali karaulu Košare i 10. parila uspjeli da je zauzmu ali samo kao objekat, što i nije bilo od nekog posebnog značaja jer smo mi karaulu bili napustili još 23. marta, kad je objavljeno ratno stanje u SRJ. Od tada mi objekat karaule, meltene, više nismo ni branili. Oni jesu ušli u prazan objekat i eto to smatraju nekom svojom pobjedom, slaveći i dan danas taj 9. april u svom memorijalnom centru podno Košara, koji su napravili na nekih 200-300 metara od same karaule Košare. Na tom svom groblju oni svake godine obilježavaju neku navodnu pobjedu nad srpkom vojskom. Niko u stvari ne zna šta je u svemu tome njihova pobjeda jer oni nisu ostvarili svoj cilj koji je bio prevladavanje pravcem Košara preko Batuše, Junika, Đakovice, Peći s lijeve strane, sa desne Đakovice, presjecanje komunikacije između pripadnika Vojske, policije, uopšteno komunikacije naših snaga bezbjednosti na tom pravcu.
–Šta je, za srpsku vojsku, spriječila karaula Košare?
Upravo to. Dalji prodor njihovih snaga, odnosno terorista prema selu Batuša gdje je nekada bio njihov centar za obuku i leglo terorista koje je naša vojska i policija razbila. Njima je cilj bio da prevladaju tim putem od Košara do Batuše, Junika, od granice prema Peći lijevo i desno prema Đakovici i da presijeku komunikaciju Vojske Jugoslavije između Peći i Đakovice.
–Iako je sigurno teško, ipak bi Vas zamolili da sa nama podijelite neka svoja sjećanja, koja će Vas sigurno pratiti cijelog života?
Ima mnogo toga, ne bih sve da nabrajam. Prije svega želim da kažem da je Vojska kao vojska bila jako odgovorna, da je moral vojnika bio visok što je bilo i ostalo neprikosnoveno. Ostala mi je u sjećanju prva pogibija naših vojnika sa Košara. Moram da naglasim da 9. i 10. aprila nijedan naš vojnik, koji je bio na brojnom stanju karaule, nije poginuo. Poginula su dva vojnika iz Đakovice koji su došli dolje prema karauli, vozač komandanta graničnog bataljona i jedan poslužilac borbenog vozila koje je nagazilo na protivtenkovsku minu. Prvog dana napada nije nam poginuo nijedan vojnik, uprkos tolike artiljerijeske pripreme koja je bila na tom rejonu.
Prva veća pogibija bila je 11. aprila kada su nam poginula četiri vojnika i jedan vodnik. To je za mene bilo da ne kažem vatreno krštenje, ali je opet bilo prvi put da vidim naše poginule ljude što mi je bio jedan od najtežih trenutaka u cijelom ratu. Pomenuo bih i dolazak moga oca i brata na moju borbenu liniju. Prvo je došao otac a nakon par dana i rođeni brat da ratuju sa mnom i ostali smo tako zajedno do kraja rata. Jedno od težih sjećanja bilo je i kada nas je 10. na 11. maj NATO avijacija poklopila kasetnim bombama gdje je poginuo osam vojnika i jedan stariji vodnik Vojne policije, dok je 41 vojnik bio ranjen. Tada nam je četa buklvalno izbačena iz stroja. To mi je bio jedan od najtežih trenutaka u ratu.
–Kako ste uspjeli da sačuvate vojnike iz svog voda?
I ličnom obukom i obučenošću samih vojnika, kao i njihovim moralom. Nikad nijedan vojnik nije bio pokoleban, razočaran ili nezadovoljan. Uspjeli smo da preživimo i mojom ličnom obukom koju sam stekao u Vojnoj školi i samim svojim iskustvom u ratovanju na Kosmetu. Imali smo sreće i Bog nas je sačuvao.
–Niste više u Vojsci. Zašto?
Godine 2008. napustio sam Vojsku nakon 10 godina službe. Dojadilo mi je više sve to. Bio sam non-stop po terenima. Od 10 godina vojske 9 i po godina bio sam po terenima, stalno po nekim šumama. Nakon povlačenja vojske sa Kosmeta, moja 125. motorizovana brigada je dislocirana u Kruševac ali smo nastavili da držimo teren kopnene zone bezbjednosti kod Kuršumlije, odnosno Lukovske banje. 2000. godine dobio sam prekomandu u Preševo, opet tamo gdje je najgore, gdje su se i tada vodile borbe. Rijetko ko zna da su se 2000.godine vodile borbe u Preševskoj dolini, Bujanovcu, sa tkz. Oslobodilačkom vojskom Preševa, Bujanovca i Medveđe zvanom OVPMB. Malo ljudi zna o tim borbama i bukvalno se ništa ne priča o tome ali je istina da se vođene borbe i te 2000. godine i da je i tada naša vojska dolje ginula.
Do 2008. godine ostao sam na tom terenu. I nakom rata na Kosmetu držali su me na terenima sa šiptarskim teroristima, non-stop teren i samo teren. Nisam imao normalan život. Vojska je ukinuta, mi podoficiri smo počeli da obavljamo vojničke dužnosti od prve do poslednje, prevršilo je svaku mjeru bilo mi je svega toga dosta i odlučio sam da odem. Što bi rekli stari: Od koga je dosta je, za koga je dosta je“
-Vi ne nosite orden iz rata ali je Vaš najveći orden i zasluga to što ste sačuvali živote vojnika svog voda
Upravo tako. Meni lično to je najveća nagrada kao i mojim vojnicima sa kojima sam i dan-danas u kontaktu. Često se viđamo na okupljanjima i 125 Motorizovane brigade, i 53. Graničnog bataljona sa graničarima sa kojima sam bio u trenutku napada na Košare. Ja sam bio raspoređen u 125. motorizovanoj Brigadi i sa tim vojnicima sam ostao do kraja rata. I danas poštujemo jedni druge i hvala Bogu da je tako.
–Niste više u Vojsci a kad bi ponovo izbio rat na Kosovu, šta bi uradili?
99 posto bih uradio isto bez obzira što je stanje u Srbiji ovakvo kakvo jeste. Ništa nije bolje ni u Crnoj Gori. Garantujem 99 posto da bi i sva moja vojska koja je tada bila na Košarama i sada opet krenula tamo jer mi ne branimo vlast već narod i otadžbinu. Ne branimo državu jer država je jedno a otadžbina nešto sasvim drugo.
–O bici na Košarama se, nažalost, danas malo govori. O nekim velikim godišnjicama ili možda ni tada. Zašto se skriva istina o vašem stradanju i paklu koji ste preživjeli. Kažete da se o borbama u Preševu kasnije 2000. godine skoro ništa i ne zna
Ne znam razlog zašto se to krilo. 2016. sam imao emisiju ,,Život priča“ na TV Prva kod Tatjane Vojtehovski. Prije toga je samo 2000. godine na RTS-u bila jedna emisija na ovu temu. Ovom mojom emisijom 2016. godine prvi put se ponovo počelo govoriti u javnosti o Košarama. Nakon toga je počela i priča o Paštriku o kojem se, takođe, danas malo zna. Da ne govorimo o drugim mjestima jer ratovalo se na cijelom Kosmetu, ne samo na Košarama. Bio je tu i Paštrik i Đakovica, Prizren, Peć, Radonjićko jezero, na cijelom Kosmetu su vođene borbe još 1998. i posle 99. godine. O tome se malo zna. Nije razlog samo to što država to pređutkuje, već i to što rijetko ko od vojnika želi da govori o tome, ne želeći da se prisjeća tih bolnih događaja, pogibije drugara, ratnih dana…bio je to pakao. O borbama u Preševskoj dolini, Bujanovcu i Medveđi se bukvalno ništa i ne zna. Lično nisam učestvovao u ovim borbama. Bio sam na obuci sa vojnicima u Vranju kad su vođene tako da ja o tome ne mogu da pričam, bilo bi nezahvalno kao što ne mogu da pričam ni o Paštiku i o Radonjićkom jezeru jer nisam bio tamo. Mogu da pričam samo o bitkama koje su vođene u mom rejonu odbrane. U Košarama.
–Kako vi kao jedan od heroja sa Košara gledate na aktuelna dešavanja vezana za Kosovo i Metohiju kada se pominje podjela, razgraničenje, crvene linije?
Ne znam šta da dažem. Kao ratni veterani mi pokušavamo da se organizujemo da i danas stanemo u odbranu Otadžbine međutim ne ide nam od ruke jer sama vlast i država na sve načine minira naše pokušaje da se ujedinimo i jasno kažemo da je razgraničenje bilo na Košarama, na Paštriku a ne kako danas neki smatraju imaju pravo da daju našu Svetu zemlju teroristima, Šiptarima zarad ulaska u Evropsku uniju. Ne znam šta da kažem. Nemoćni smo, kao veterani, da nešto uradimo jer nismo jedinstveni. U Srbiji postoji 700 udruženja ratnih veterana što je čista glupost. Tako svako vuče na svokju stranu a u stvari država je to namjerno uradila da veterani ne bi mogli da se ujednine i opet stanu u odbranu Otadžbine.
-Kako sada žive vaši saborci, heroji sa Košara?
Nikako! Mnogi od njih su psihički labilni, ne mislim samo na moje vojnike, koji su branili Košare nego na sve koji su branili Kosmet. Imaju postraumatski stresni sindrom, kako to neki nazivaju postraumatski poremeđaj ili vijetnamski sindrom što je, po meni, glupost. Žive u nemaštini bez ikakve medicinske pomoći. Malo- malo pa se objavi u medijima da je neki od heroja sa Košara umro, da se ubio, da živi ovako ili onako, pa neki od njih ima petoro djece ali nema nikakva primanja, šta reći dalje…dovoljno je navesti ovih par primjera da se zna kako se postupa prema veteranima. Država nije uradila ništa niti da zaštiti niti da obezbijedi veterane. Nema ni zakona o ratnim veteranima. Postoji neki zakon još iz komunističkog doba, iz devedesetih godina, po kome ratni veterani nemaju nikakve benificije, koje bi im pomogle da žive normalno. Kad je trebalo da se gine tada smo trebali, sad kad im ne trebamo niko nas i ne vidi.
Veliko hvala sa sve što ste uradili za odbranu naše Otadžbine.
Slobodanka Grdinić
