- Na današnji dan, 18. maja 1941. godine njemački bojni brod „Bizmark“ krenuo je u pratnji teške krstarice Princ Eugen, na svoju prvu i poslednju misiju.
Njemački bojni brod „Bizmark“ jedan je od najpoznatijih ratnih brodova Drugog svjetskog rata, najbolji u svojoj klasi. Dobio je ime po nemačkom kancelaru, Otu fon Bizmarku. Postao je poznat nakon Bitke za Danski tjesnac, kada je, pošto je potopio zastavni brod i ponos Britanske kraljevske mornarice, bojni krstaš „HMS Hud“, Čerčil izdao sada već čuvenu naredbu: „Potopite Bizmark!“. Lov Britanaca trajao je tri dana, nakon čega je Britanska kraljevska ratna mornarica udruženim snagama sa nekoliko brodova jedva uspjela da potopi „Bizmark“.
26. maj 1941. je za Britance bio srećan dan. Ujutro, jedan avion tipa „Katalina“, koji je letio preko Atlantika iz svoje baze u Sjevernoj Irskoj slučajno je uočio „Bizmarka“ i obavijestio admiralitet o njegovom položaju. Od tog momenta pozicija njemačkog broda bila je poznata Britancima, iako je za napad teškim jedinicama, a van dometa njemačkih aviona bilo potrebno da se neprijatelj prilično uspori. Nakon zalaska sunca te večeri, i u teškim vremenskim prilikama, avioni „Sordfiš“ sa nosača aviona „Ark Rojal“ krenuli su u napad. U poslednjem napadu pogodak jednog torpeda u potpunosti je onesposobio „Bizmarkovo“ kormilo. To ga je učinilo nesposobnim za manevrisanje, što je značilo da je mogao da putuje jedino u širokom luku, upravo u smjeru dva bojna broda koji su ga napadala sa zapada. Najveći i najmoćniji bojni brod na moru za samo par sekundi bio je onesposobljen. Nakon uzaludnih pokušaja da popravi kormilo, „Bizmarkova“ posada javlja mornaričkom glavnom štabu o svojoj nemogućoj poziciji. Tokom te noći, „Bizmark“ je, poput glinenog goluba, bio cilj neprestanih napada torpeda sa razarača „. Nijedna strana nije zabilježila pogodak ali je ta taktika doprinijela padu morala i umoru njemačke posade. U ranu zoru britanski brodovi otvorili su vatru. Oštećeni „Bizmark“ je odmah uzvratio, ali je njegova nemogućnost da manevršiše znatno je umanjila njegovu vatrenu moć. Takođe, njegova sporost učinila ga je lakom metom, te je ubrzo pogođen više puta. Jedna britanska salva uništila je prednji kontrolni toranj, usmrtivši većinu viših oficira. Na „Bizmarkovom“ jarbolu se do poslednjeg trenutka vijorila zastava njemačke ratne mornarice. Gorivo i municija na britanskim brodovima bili su pri kraju, što ukazuje na činjenice koliko je teško bilo jednom bojnom brodu da potopi sličnu jedinicu u ravnopravnom sukobu. Mada je „Bizmarkovo“ nadgrađe bilo kompletno uništeno, oklopni pojas još uvijek nije bio probijen. Tada zapovjednik naređuje miniranje i napuštanje broda, kako bi spriječio da ga neprijetelj zarobi. „Bizmark“ nestaje u talasima Atlantika tog jutra, zajedno sa preko 2.200 njemačkih mornara. Ne znajući sudbinu broda, komanda njemačke ratne mornarice nastavila je da šalje signale još nekoliko sati, sve dok „Rojters“ nije izvijestio da je „Bizmark“ potopljen.
Na današnji dan, 18. maja 1797. godine rođen je saksonski kralj Fridrih Avgust II, prva krunisana glava koja je posjetila Crnu Goru. Bio je gost Njegošev i kao ljubitelj flore bilježio biljke koje je tu prvi put vidio, napravio je i Njegošev portret.
Saksonski je kralj to putovanje s pratnjom preduzeo maja 1838. godine a u Trstu mu se pridružio poznati botaničar Bjazoleto, koji je objavio o tome knjigu. Austrijske vlasti pokušavale su da odvrate kralja od posjete Crnoj Gori, ali je do nje ipak došlo. Kralj je
dobio iz Kotora kao pratnju 30 ljudi, komandanta kotorske tvrđave, inače slikara akvarelistu, Teodora Karačaja, koji je o tome putu ostavio likovnu dokumentaciju, i kapetana Oreškovića, koji je često slao opširne obavještajne referate o Njegošu i Crnoj Gori, prenoseći, možda i nesvjesno, ono što je Njegoš želio da bude preneseno. Vladika je u kraljevu pratnju uključio i 30 svojih ljudi. Njegoš je imao tada svega dvadeset pet godina. Dočekao je kralja u crnogorskoj narodnoj nošnji i civilizovano su se pozdravili i porazgovarali. Kako se vidi iz novinskih izvještaja, referata kapetana Oreškovića i knjige B. Bjazoleta, cijela posjeta protekla je u sasvim prijateljskom tonu. Iako je bio kraj maja, gazilo se po snijegu, ali je kralj kao planinar po Saksoniji i Austriji, izdržao
napore puta. Usput je tražio rijetke biljke, a na Cetinju ga je čekao evropski ručak sa šampanjcem i desertom. Za razliku od nošnje u kojoj ga je dočekao, Vladika se za večerom pojavio u odeždi mitropolita da tako demonstrira obije svoje funkcije. Orešković piše:
„Njegovo Veličanstvo se neobično obradovalo i Njegova Preuzvišenost nije se mogla dovoljno nadiviti impozantnoj figuri Vladičinoj u njegovoj lijepoj odeždi“. Dalje izvještava: „Rano ujutro izvoljelo je Njegovo Veličanstvo da nacrta Cetinjski manastir i više drugih objekata, u istom predjelu proučavalo je razne biljke, razgledalo je štampariju, senatsku dvoranu i stanove senatora; posmatralo je i nekoliko Crnogoraca kako se takmiče u skakanju i trčanju i pošto je po drugi put doručkovalo, krenulo je u 12 sati natrag za Budvu. Prije polaska su pucali topovi iskraj Manastira sve dok je NJ. V umaklo iza bregova i dok nije moglo više da čuje topovsku jeku.“ On primjećuje da je taj prvi boravak jednoga stranoga kralja na Cetinju učinio jak utisak na Crnogorce i da je time i Vladičin ugled među njima jako porastao, pa su zborili: „Kako je naš Vladika ipak veliki gospodin, štaviše se i kralj pred njim klanja“. Za saksonskim kraljem pohrlili su iz cijele Evrope pisci, inženjeri, vojna lica da upoznaju Crnu Goru. Dr Bjazoleto, koji je pratio kralja, napisao je da je Njegoš „veliki čovjek, dobro razvijen, veličanstvenog izgleda, ljubazan i uglađen, obrazovan, upućen i u pjesništvo“
