Planina između neba s jedne i mora s druge strane imala je vrh i na njemu kapu. Nije to bilo tako davno i nije istorija toliko surova, da bi sa sebe zbrisala krvavi danak koljiva sa Jezerskog vrha i obezdušivanje naše svete kamene litice.
Ima mnogo planina koje liče jedna na drugu, i koje imaju dušu jednog naroda u sebi, ali je Lovćen jedini muškarac među kamenim vilama koji je kopan, bombardovan, granatiran, preoravan i nikad uništen. Petrovići su imali običaj da pored pogleda na zemlju, državu i državne dubine, spise vremena i knjige starostavne, svoj pogled ponekad bace u Nebo i upute molitvu za spas roda i naroda. Znali su da na tom pedlju kamena i bezvodnoj sudbini molitva najbolje niče i pripija se na neku višu dimenziju i ravan – neobjašnjivo kako, ali je potvrđivano unutrašnjim mirom pošiljaoca molitve prema Svevišnjem. Imao je Lovćenski Tajnovidac vizije Nebesa, Ada i Pakla, vizije Evrope tog vremena i usmena kazivanja svog strica kojima se solio narodni duh. Ispadalo je i tada kao i sada da su kletve bile ljekovitije od pohvala, pokude su usavršavale vrlinu i samo takvim naracijama krotio se duh gordosti, slavoljublja i vlastoljublja užegle crnogorske plemenske svijesti. Iz podviga je izrastao jezik, iz jezika opomene i ukori a iz ukora sama suština bitisanja na ovom kosmosnom šaru sa strastima koje vuku u nizinu duha i okean koji čuvaju razni Kerberi. Gorski vijenac i Luča mikrokozma jesu opismenjeni Lovćen na jeziku Vuka Karadžića i usmenih kazivača narodne lirske i epske poezije. Ako smo mi na kratko zaboravili ko smo, šta smo i šta život čini smislenim i sa sadržajima koji život znače, onda to sigurno nisu zaboravili naši neprijatelji. Ako je trebalo da se uništi Crna Gora, obeskorijeni i iskorijeni ono svetopetrovsko i hrišćansko, bilo je uputno i preporučljivo udariti u vrh. Kod nas su vrhovi i vrhunci oštri, štrče i bodu oči, pa je trebalo pošegati i porezbariti zavjetni stub – Crkvu Hristovu i Krst koji je Crnu Goru vodio u kosmose i ostavljao je okupanu i nevinu u haljinama Gospodnje svjetlosti svom kratkovidom potomstvu. Priča nikad nije promijenila svoju radnju i sadržaj, dubinski smisao svog kazivanja i prenosa sa koljena na koljeno. Istorija se nemilosrdno igrala sa Lovćenom i s vremena na vrijeme ponovila svoju nakaznost i naopakost – bilo po Božjem dopuštenju ili promislu.
Da Sima Milutinović nije opismenio Njegoša, da mu usud nije namijenio šačicu kamena i zdrobljena bratska srca na oporavak i pomirenja, može se kazati da bi Lovćen ispod i Nebo iznad bili dva znaka, jedina i jedinstvena po svom slovnom etosu, da Cetinjskog Pustinjaka nauče neraspoznajnim znakovima preko puta, ili onim Andrićevim koji su ostali pored puta nepregledani, nepročitani, nejasni i neprepoznati. Možda što je Luča postala druga Biblija stvara od Lovćena slike Jerusalima i Ararata, Kapadokije i Svete Gore, lavre Kijevske… Otuda možda i brana da lovćensko rušenje nikad ne bude dokumentovano i napisano, da mu sudbina nije stavljena na udicu filmskog platna ili kinematografske metraže kako bi se uronilo u svijest i savjest potonulih crnogorskih generacija, kako je planina Crkva ostala bez sebe i bez svog oltara. Svaki oburdani kamen je stranica Psaltira i Jevanđelja, svaki list Otkrivenja sa Patmosa i zapisi svih Svetih otaca Hristove Crkve. Planina Bogomolja i sedam puta sahranjivani Bogomoljac koji je čekao da se provedri izviše Gore Crne, da se raspuši zapušeni kosovsko-metohijski Sodom, danas ponovo sreću presavijenu istoriju i kolonizovana bratska ludila. Mala satanistička četa htjela je da ozakoni i ukalupi njegovu Crkvu i Gorski vijenac u svoj zemni ram, a ostalo djelo da baci pod noge i oprlja božansko nadahnuće.
Luča se razlučila od zemlje i odlučila od krivih i prljavih, vinula u Nebesa i sa Svetim Petrom i Svetim Vasilijem Ostroškim zapalila kremen usnulog Boga u narodu. Kad je zemaljsko bezakonje nazvano zakon počelo da steže uzde i davi pučinu, tada su svi sveti krenuli u rijeke litijskih lava i erupcija. Svaka planina podsjećala je na vulkanske glave, a mećave, sjeveri, zime i smetovi bili su perje iz dječjeg jastuka. Oltarski Lovćen je progovorio, uvezao razbratimljenu istoriju, povezao i osolio sve ratove, pobune, bratoubistva i zađevice. Duh Lovćenskog Tajnovidog vidara virio je iz litija, liturgija, putira, akatista i molebana. Svuda predosjećen i sveprisutan peo je zavjetnu Crkvu sam na sebe – kao opomenu narodu koji se ne sjeća svog zavjeta i koji drugim nečinjenjima sakati svoje čestite ruke.
Čak i ovih dana kada se Crna Gora pročišćava i demokratizuje, čuje se da na Lovćenu ne može biti Crkve. Himna Crne Gore Lovćen naziva svetim oltarom u koga je zaklet svaki Crnogorac. Zakleti i nezakleti pjevaju istu himnu, imaju istog Boga, živu Hristovu Crkvu i oburdani Lovćenski zavjet. Sa lovćenskim tajnama i ranama živi, umire i vaskrsava Kosovski zavjet – ona rana otvorena 1389. godine i prorokovana Njegošem nekoliko vjekova kasnije. Ovo su kratke crte naših urvina i naših teških sudbina. Tegobno i rugobno lice naroda i naša duša vape za Lovćenom ispod Lovćena. Otuda nema scenarija i režije za njegovu dramu, zato na slikarsko i filmsko platno ne mogu „Sumrak Lovćena„ i ostali Njegoševi duhovi nebesa i nadnebesja. Otvarač dimenzija, onaj koji pomjera svjetove i pokreće molekule molitve na vatreni stub uperen u Nebo, drug i parnjak svih Svetih i tajnovidih u Hristu čeka na naša srca.
Do tada oburdana Lovćenska litica – strana svih svetih knjiga izvlači se iz prostora i vremena. Popela se sama na Nebo i čeka Crnogorce da je spuste u ležište iz koga je istrgnuta i više puta raspeta i iščupana.
Penjanje uz Lovćen je padanje sa Neba i Visina. Ko ne vjeruje nek se pomoli Lovćenskom Tajnovidcu. Ima da se provedri svuda, čak i tamo gdje se nije znalo da ima parče Raja. A ono je svuda gdje je Jezerski vrh.
A taj vrh je u Crnoj Gori, Kosovskom zavjetu i datom amanetu. Zato je kamenje ljekovito staviti na svoja mjesta jer će ono, ako ne bude vraćeno u svoj kutak, progovoriti i biti nijemi svjedok našeg nestajanja. A Lovćen kao Lovćen ispet više sebe sama – samo ćuti i gleda.
Liturgija traje i ne prestaje! Valjda Crnogorci shvate da je na Lovćenu smiraj Crne Gore! A ako ga ne bude naći će se za jedan narod tužan kraj i ispisnica iz Knjige živih!
