„Ovoga jutra, umro je neko blizu…“, kaže veliki pjesnik.
Upokojio se monah Lazar, umro je umjetnik, otišao sa ovoga svijeta, nestao iz našeg čulnog opažaja, graditelj i tihovatelj, zograf i domaćin. Teško je talentovanog čovjeka, vjernog svojoj istančanoj i složenoj poetici, osobenom razmišljanju o smislu svijeta i čovjeka u njemu, smjestiti u neki okvir, reći istinitu riječ. Tek kad umre, zatvarajući svoj fizički oblik, čovjek postaje cio, onda se može naslutiti njegova veličina i duhovna snaga. Smrt tako, paradoksalno, umjesto rugobe i konačišta postaje, kao majčina utroba, kolijevka novog, nematerijalnog, duhovnog života. Da li uopšte i postoji neki kriterijum za vrednovanje podviga?! I ko je taj ko ima pravo i potrebu da progovori o moralnom podvigu mukotrpnog monaškog i stvaralačkog života, o iskoraku u slobodu, o kristalizaciji lika. Talenat dobrog monaha i velikog majstora ne nalazi se samo u ovom ili onom molitvenom podvigu, u ovoj ili onoj građevini, ovom ili onom svetiteljskom liku koji je naslikao, ili u raznolikom i dirljivom svijetu dubokih i prisnih veza sa Bogom i ljudima koje je ostvario, već u živom spoju svega toga, uzajamnom uticaju i unutrašnjoj povezanosti svega što je bilo gradivni materijal asketskog truda i trošenja tijela na putu spasenja. Umjetnost ravnoteže, težak zadatak za mnoge, za izuzetnog pojedinca većeg razloga za život nema. Ograničiti životno kretanje u prostoru, taj prostor unaprijediti, zagrliti toplotom svojih dlanova i svojih ruku, a duhu omogućiti rast u svim pravcima. Dodirom sa svijetom, stvarima i pojavama oblikovati sebe, oblikovati stvari i pojave, uticati na ljude, najčešće nijeme i slijepe za raznorodne i raznovrsne oblike toga duhovnog i umjetničkog strujanja. Podstaknuti duhovnu žeđ.
Monah Lazar, beogradsko dijete i violentni slikar, svim svojim snagama i oruđima, tijelom i duhom, cijelim kompleksom svoga bića, udario je na pustinju i na kamen. Uspostavljajući sebe i svoj svijet, duboko se ukopao u zemlju i snažno uklesao u kamen da bi se dohvatio Neba. Ni mekšeg udara na prirodu, ni jačeg odjeka njenog natprirođenja. Radeći iznad ljudskih snaga, tražeći oblike u ogromnim masama, svojim duhom, okom, pokretom, bojom i tonom pretvorio je kamen u zlatni oblik krsta, pustinju u plodnu njivu za buduće slovesno sijanje. „Divno su klekli oblici u zenici majstora“, opet bi rekao pjesnik. A iz Zagrađa koje je spavalo, i čekalo smjelog izazivača, rodio se Grad koji na gori stoji, Grad koji je veliki neimar izvukao iz materije, iz prostora i vremena, stvorivši vječnu ljepotu da se u njoj bez prestanka poje pjesma Gospodnja.
I kao u onim starim pričama o majstorima koji su se uziđivali u svoje građevine, kao u mitu o slikaru koji se utopio u rijeku na svom platnu, ili kao u onoj umjetničkoj teoriji o velikom djelu koje traži žrtvu u liku svoga stvaraoca (sjetimo se Mocarta i njegovoga Rekvijema), tako je i ovaj Grad, budući završen i opojan, kao poslednji ukras i svoj najvažniji sadržaj u svoja plemenita kamena njedra zauvijek, da čeka trube sudnjega dana, prihvatio i smjestio Božijeg čovjeka, monaha Lazara.
I dok, okovani svakodnevicom i banalnim životnim izborima, jezdimo po površini života, noseći na leđima puževe kućice svoje žalosne ograničenosti sjetimo se, na četrdeseti dan od upokojenja, ovog izuzetnog podvižnika duha. I dok, na tek završenom njegovom ikonopisu u crkvi Svetog Jovana, boje polako sazrijevaju, uočimo koliko je veliko stvaralaštvo, Bogom nadahnuto, lijepo, plemenito i dobro, koliko naš sadašnji trenutak, naša ograničena čula primorava da dublje i jasnije doživimo sliku ovog šarenog i onog nedokučivog svijeta kojima nas je Gospod u svojoj preizobilnoj ljubavi darovao.
I na kraju, kako bi neobično učtiv, skroman i ćutljiv, čovjek od mjere i razuma, o. Lazar da bi spriječio, svaku moguću, kako svoju, tako i svoga sagovornika, mnogoglagoljivost i raspričanost, često završavao svoje priče i ovo malo podsjećanje na njega završićemo njegovim riječima: „ I to je to. I nikome ništa…“
Carstvo mu nebesko i vječni pomen!
Vesna Todorović
