U svijetu je danas obilježen Dan pozorišta. Tim povodom gost Jutarnjeg programa je bio glumac Gradskog pozorišta Podgorica, Pavle Ilić.
U svojoj tridesetogodišnjoj karijeri pozorišnog glumca, Ilić kao posebno drago iskustvo navodi igru u predstavu „Hiljadu godina – Sveti Jovan Vladimir i Kosara”, koja je premijerno izvedena 4. juna 2016. godine u Baru, povodom obilježavanja hiljadugodišnjice od mučeničke smrti Svetog Jovana Vladimira. To je, kako kaže, bilo i njegovo prvo iskustvo učešća u nekom događaju te vrste koji se organizuje u Crkvi.
”Prvi neki događaj na tu temu je bila predstava ”Sveti Jovan Vladimir i Kosara”. To je bilo u Baru, a ja sam tada uradio nešto što inače nikada do tada nisam radio. Prvo, trebao sam da radim sa rediteljem koji nije reditelj, koja je pritom napisala tekst, a nije dramaturg, a i ovo ostalo oko mene su sve bili amateri i ja to ne bih radio ni u ludilu. Međutim, po Božijoj blagodati, desilo se da ja naravno bez ikakvog, kako bih rekao, zatezanja, pristanem da radim to. Nekako ne mogu nikako to drugačije da objasnim nego da je to Božije djelo. Ispostavilo se naravno da je Ksenija Milosavljević, koja je pisala tekst i režirala, izuzetno, izuzetno, talentovan i dramaturg i reditelj, i da je to meni bilo jedno od najdražih saradnji u ovoj mojoj dosadašnjoj karijeri. Nešto što mi je ostalo u jako, jako lijepom sjećanju. Tad me je za tu priliku zvao otac Baćo Vujačić iz Podgorice, a on je opet čuo preko jedne moje bivše koleginice, sada monahinje Lukije, ona mu je preporučila mene, dala kontakt, i on je nazvao, ja sam pristao i onda smo radili u Baru. Tamo sam Kseniji i malo pomagao u radu sa djecom i eto kažem – to mi je jedno od najljepših iskustava”, kaže Ilić.
On podsjeća da su se nekada u Rusiji za vrijeme posta sva pozorišta i sve velike dvorane sa kulturnim sadržajima zatvrale.
”Sad je to vjerovatno drugačije ali eto da spomenemo i to”.
Kaže da je broj ljudi koji dolazi u pozorište mahom isti u svakom vremenu. Kvalitet predstave je ono što određuje broj posjetilaca, a što se tiče cijene karata za pozorišne predstave navodi da su, za razliku od zemalja na Zapadu gdje su cijene pozorišnih karata znatno skuplje i pristupačne mahom imućnijima, kod nas prilike po tom pitanju dosta povoljnije, te da u tom smislu itekako treba iskoristiti tu pogodnost, poći u pozorište, te i na taj način obogatiti svoje iskustvo kvalitetnim umjetničkim sadržajem.
”To jeste u svijetu privilegija imućnijih. Cijena karte je prilično visoka, dok je kod nas pristojna i pristupačna, tako da manje više svako može jednom u mjesec, dva, ili makar jednom u pola godine da pođe u pozorište, da se ode na neku dobru predstavu i da se malo i u tom smislu duša nahrani”, kaže Ilić.
