U Krstopoklonu nedjelju, treću nedjelju Časnoga Posta, kada naša Sveta Crkva proslavlja praznik Blagovijesti, 7. aprila u Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja u Podgorici odslužena je Sveta Liturgija kojom je predstojao protojerej Nikola Pejović, starješina hrama.
Proti Nikoli sasluživali su protojereji-stavrofori: Dragan Mitrović i Dalibor Milaković, kao i protojereji: Miladin Knežević, Branko Vujačić i đakon Vedran Grmuša.
Po pročitanim začalima iz Svetog Jevanđelja svima sabranima nadahnutim prazničnim slovom obratio se načalstvujući protojerej Nikola Pejović, koji je u uvodnom obraćanju naglasio da krst svjedoči o svevremenosti i savremenosti Crkve i Hrista:
,,Današnja nedjelja i znamenje koje je postavljeno na sredini Hrama, ono nam govori o svevremenosti i savremenosti Crkve i Hrista. Šta je tajna tog Krsta? U čemu je njegova dubina, u čemu je neizrecivo u njemu, u čemu je snaga Krsta, šta je zapravo Krst? Prva je pomisao da je to raspeće i stradanje ali, zar nijesu ljudi uvijek stradali i zar danas ljudi ne stradaju? Zar i danas svako od nas ne prolazi neka svoja manja ili veća stradanja? Zar se naš um i naše srce ne razapinju svakog dana pred onim što se čuje i vidi kako nevini ljudi stradaju u našoj blizini, našem okruženju i u cijelome svijetu?”.
On je zatim podsjetio da ne možemo kroz naše stradanje proniknuti u tajnu krsta, već da je u centru naše pažnje, službe, propovijedi i vjere, ličnost čudesna Bogočovjeka Hrista koji Svojom smrću daruje pobjedu i pobjeđuje i smrt i stradanje a krstu daje silu:
,,Međutim, mi nismo u ovom trenutku važni, ne možemo kroz naše stradanje proniknuti u tajnu Krsta. Jer naše stradanje se završava na krstu i plod i rezultat našeg stradanja je smrt. Zato je u centar naše pažnje, službe, propovijedi i vjere, ličnost čudesna Bogočovjeka Hrista. On Predvječni Bog postaje čovjek i uzima svu patnju, muku, nemoć svakoga od nas i uznosi je na Krst i tamo doživljava ono što je kruna našega života, a to je smrt. Ali On se ne zaustavlja u tome, nego ide sa tim Krstom i Svojom smrću daruje pobjedu i pobjeđuje i smrt i stradanje a krstu daje silu”.
Prota Nikola je potom povukao paralelu između onoga što je Gospod na krstu konkretno osjećao i prolazio sa onim što prolazi čovjek u današnjem vremenu u savremenom svijetu:
,,Šta je Hristos osjećao na Krstu? Šta je to On osjećao? Nije se osjećao kao Bog, osjećao je nemoć, bol, poniženje, odbačenost i ostavljenost i evo nam odgovora na ono prvo pitanje koje sam postavio: ,,Kako je to Crkva i kako je to Hristos savremen?” Može li ijedno drugo osjećanje biti potvrda savremenosti čovjeka koji živi u savremenom svijetu, nije li današnji čovjek takav? Nije li osjećanje koje vlada u svijetu upravo takvo? Ostavljenost, poniženost, odbačenost.”
,,Koliko smo se puta našli braćo i sestre u svome bolu, patnji, muci, stradanju ili stradanju našeg bližnjeg koje nismo mogli da shvatimo našim umom i izgovorili ili pomislili upravo ove riječi kao Gospod što je zavapio na Krstu: ,,Bože moj zašto si ga ili zašto si me ostavio? Zašto si ovo dopustio?” Zato je Hristos jedini i istiniti Bog, zato sin jedino može pomoći čovjeku, zato On jedini može spasiti čovjeka jer jedini On razumije šta znači biti čovjek”, zaključio je on.
U drugom dijelu praznične besjede prota Nikola je rekao da je Hristos jedini istiniti Bog jer je jedini koji zna i razumije šta je čovjek, jer je i sam sišao među nas ljude i postao jedan od nas, da bi svaki čovjek postao Bog po blagodati i ljubavi Božijoj:
,,Zato je Krst sablazan za sve religije i za sve vjernike osim za hrišćane. Zato što njihovi Bogovi se nikada nisu drznuli da siđu kod nas da osjete šta je to čovjek, kako je govorio Sveti Prepodobni Justin Ćelijski koji se i rodio i upokojio na današnji dan: ,,Šta će mi Bog koji ne zna kako je meni, koji ne prolazi ovo što ja prolazim i koji ne strada i ne pati na način na koji ja stradam i patim?!” Zato su svi drugi bogovi – lažni. Nikad se nikome ti bogovi nisu javili i nikad se nikome ti Bogovi neće javiti! Zato što jedini istiniti Bog koji spašava čovjeka od grijeha, smrti i đavola je Hristos Bog naš”.
Na kraju svog obraćanja on je naglasio da je vjera hrišćanska, vjera pravoslavna vjera radosti i da je mjera vjere upravo mjera radosti:
,,Ovome svijetu sudiće upravo ta ljubav raspeta na Krstu i naš odnos prema toj ljubavi, to će biti naš sud. Kako smo krst svoga života i kako smo i na koji način uključili Hristov krst u naš život. Zato kada je god teško, kad god ne ide kako treba, kad stignu nedaće i nevolje, kad smo anksiozni i depresivni, kada mislimo da je sve zatvoreno – raduj se! Raduj se jer je naša vjera, vjera radosti! Raduj se ker to je osjećaj koji je i Hristos imao na Krstu, raduj se jer tada ličimo na Hrista. Raduj se jer tada Hristos sa nama uzima naš krst i vodi nas ka Golgoti. Raduj se jer nas neće na Golgoti ostaviti veće če nas zajedno sa Sobom povesti u vječnu i neprolaznu pobjedu”.
,,Raduj brate, sestro, hrišćanine i hrišćanko, jer mjera naše vjere jeste mjera naše radosti! Raduj se, jer je radost početak našega spasenja, a konačna radost je u pobjedi i u vaskrsenju i između toga je nošenje krsta. Dakle, nije prazan hod, nego krst treba da nas vaspita i da nas uvede u vječno i neprolazno Carstvo”, poručio je protojerej Nikola Pejović.
