Da sad otkrijemo kako je neko pismen u Crnoj Gori 19. vijeka skupljao poštanske markice ili literaturu na francuskom i da imamo kakav ostatak te zbirke, ne sumnjam da bismo dobili brojne novinarske priloge, prigodne tribine pa i poneki jubilej na tu temu. Da ne govorim o tome kako bismo se odnosili prema bilo kojoj umjetničkoj formi za koju bi se ispostavilo da je originalno nastala ovdje kod nas (neka sonata za klavir ili neki slikarski pejzaž) i da joj, recimo, nema premca, bar u balkanskom okruženju. Bio bi to povod, s pravom, da se ustanovi neka nagrada za mlade umjetnike ili možda za one kojima vrijedi obilježiti životno djelo.
Međutim, ako se o Vidovdanu (nekada svečanom, prazničnom danu u knjaževni i kraljevini Crnoj Gori) prisjetite autentičnog cetinjskog pjevanja o Kosovskom zavjetu, iz pera Svetog Petra Cetinjskog i Petra Drugog Petrovića Njegoša, bićete optuženi da ste ,,špijun Srbije“ i da ste agent nekog ,,srpskog svijeta“ (ma šta to bilo). A, ako prođete tu prvu komunikativnu prepreku, i ako vaša riječ o Njegoševom Obiliću i Kosovu, dobije ,,pravo građanstva“, čeka vas prigovor da ste crkveni fanatik koji ,,slavi poraze“ i vraća društvo u prošlost. A ako i to prođe kao filosofska rasprava i ne dobije neku veću težinu od mudrovanja na pomenute teme, garantovano vas očekuje prigovor da pominjući Njegošev Kosovski zavjet, radite nešto protiv priznanja ustavnog dijela države Srbije (Kosova) kao nezavisne države, od strane Crne Gore. Nesumnjivoj činjenici da je cio 19. vijek Crna Gora provela na Kosovu i Metohiji (poetski, idejno, državotvorno, prosvetno…) neko će ,,suprotstaviti“ blijedu informaciju da ,,niko iz Crne Gore“ (misli se na feudalnu teritoriju i vojsku Zete pod Balšićima) nije učestvovao u Kosovskom boju.
Sve me to neodoljivo podsjeća na navijačka prepucavanja koja ne mare za činjenice i postignute rezultate protivničke ekipe (jer nam je valjda u ,,opisu posla“ da budemo jedni drugima protivnici), a ne na objedinjavanje našeg kulturnog nasljeđa u zajedničko dobro (za koje se svi, nominalno, zalažemo). Jer, zašto bismo crnogorskom 19. vijeku suprotstavljali onaj srednjovjekovni, zetski 14. vijek? Samo da bismo se odbranili od Njegoševog Kosova? Odbranili se i odgurnuli ga od sebe – jer ga ne razumijemo?
Dakle, ako zanemarimo sve te površne optužbe i neosnovane prigovore kosovskoj ideji crnogorskog romantizma 19. vijeka, i ako damo građansku slobodu srpskoj nacionalnoj i narodnoj misli koja iz nje neminovno proizlazi, te ako dokažemo da sve to nema nikakve veze sa BIA, CIA, UDBA i ostalim strukturama političke moći, nego sa načinom kako je stric (Sveti Petar) vaspitavao sinovca (Njegoša), a onda mlađi od njih dvojice sve to dalje prenio vojvodi Mirku i njegovom sinu Nikoli… a onda sve to postalo zvanični državni program crnogorskih škola i vojničkih jedinica – dakle, svih naših predaka; ako sve to prepoznamo kao izdanak autentičnog duha Crne Gore, koja je vijekovima prije Njegoša živjela duh ,,kosovskog zbjega“, onda bismo mogli progovoriti koju i o suštini ove duboko hrišćanske i univerzalne čovječanske ideje: žrtvovati sebe i svoj život radi istine i radi dobra drugih.
Dakle, da li Crkva slaveći mučenike Kosovskog boja ,,slavi poraze“? Odnosno, ako u zbivanjima 1389. g. i potom, zbilja konstatujemo jasan poraz srpskih vojnih formacija (ili – bar sa zemaljskog aspekta – svojevrsnu ,,Pirovu pobjedu“) Čemu onda proslave tim povodom?
Biću slobodan da zaključim da Njegoš u svojim stihovima o Kosovu apsolutno korespondira sa iskonskim crkvenim učenjem o smrti i vaskrsenju. A i kako ne bi kada je on sam (zamislite) mitropolit i učenik rijetkih (i tada jedinih) crkvenih škola na prostoru Crne Gore i Boke. Ni Njegoš ni Crkva nisu, naravno, impresionirani smrću i porazom, nego junačkim držanjem pred izvjesnom pogibijom i svjedočenjem ideje u koju se vjeruje pred tim stradanjem. ,,Vaskrsenja ne biva bez smrti“… ,,Na grobu će iznići cvijeće za daleko neko pokoljenje“… ,,Spomenik je vašega junaštva Crna Gora i njena sloboda“… ,,Al su mišca, ime crnogorsko, uskrsnuli s kosovske grobnice, gdje Obilić nad sjenima vlada“… ,,O da mi je očima vidjeti Crna Gora izgub da namiri, tad bi mi se upravo činilo da mi svijetli kruna Lazareva, e sletio Miloš među Srbe…“ …
Svi ovi, kao i mnogi drugi Njegoševi stihovi o Obiliću i Lazaru jasno ukazuju da je srednjovjekovno junaštvo kosovskih vitezova našlo svoje plodove i cvjetanje u junaštvu Crnogoraca i njihovom vojno-oslobodilačkom kretanju u pravcu ,,onamo onamo, za brda ona“. Da nije bilo tog poetskog pravca u državnotvornoj politici, možda danas u sastavu Crne Gore ne bismo imali Bijelo Polje, Berane, Plav i Rožaje, nego Nevesinje, Trebinje i Gacko. A šta bi bilo kad bi bilo, nije pitalica koja treba da razdvaja ove, meni podednako drage i mile, oblasti.
Međutim, Njegošev Kosovski spjev ne tiče se samo ideološkog i političkog revanšizma (opravdanog) prema Otomanskoj imperiji, već i dubljih filosofskih uvida, koji cijelu ovu priču dovode u vezu sa univerzalnijim tokovima čovječanskih nadahnuća. Ako je slavljenje Lazara i Miloša tek samo ,,slavljenje poraza“, šta su onda drevni antički stihovi koji na najveći moralni pijedestal stavljaju sve same ,,poražene“: Leonidasa i Spartance, Sokrata, Hektora, Ahila? Ove umjetničke i istorijske ličnosti, ove opjevane ,,gubitnike“ pominjem kao temelje evropske samosvjesti sve do danas. Ako je proslavljanje poraza na Vidovdan nešto nerazumljivo mnogima, može li pomoći podsjećanje na istinu Velikog petka, oko koje se evo već dva milenijuma okuplja umni i daroviti svijet Evrope i Amerike? A upravo u tajni Velikog petka leži smisao Njegoševog krika: ,,Neka bude što biti ne može“! Perspektiva života poslije smrti (ma kako ga sve mogli naslutiti i u njega vjerovati), izvjesnost ideje koja je jača i vrednija od gole egzistencije predstavlja svojevrsnu ,,arhimedovsku tačku“ Njegoševog kosmosa, sa koje se opire (i on i sva Crna Gora) ka slobodi, ka vjeri u bolju budućnost. Baš zbog toga će Ivo Andrić reći da ne zna za jaču i strašniju lozinku u cijeloj svjetskoj poeziji od ove Njegoševe molitve da se desi nemoguće (a istina Hristovog vaskrsenja daje mu motiv da u to vjeruje). I baš zbog svega ovoga će naš nobelovac, od svih mogućih definicija koje je mogao pripisati Njegoševoj književnoj kreaciji, cetinjskog mitropolita nazvati ,,tragičnim junakom kosovske misli“.
Andrić će, između ostalog, zapisati i sljedeće: ,,Crna Gora i svet koji je izbegao u njena brda bili su kvintesencija toga kosovskog misterija. Sve što se u tim brdima rađalo, dolazilo je na svet sa refleksom kosovske krvi u pogledu.
Tu je dakle početak i Njegoševe drame. Bez ovoga bi tragika Njegoševa života bila teško razumljiva. Njegoš je prototip kosovskog borca. I kao pjesnik, i kao vladalac, i kao čovjek, on je čisto oličenje kosovske borbe, poraza i nesalomljive nade. On je, kao što je neko rekao, ˈJeremija Kosovaˈ, i u isto vrijeme i aktivni, odgovorni borac za ˈskidanje kletveˈ i ostvarenje Obilićeve misli. Tvrđeno je da se riječ ˈKosovoˈ pored reči ˈBogˈ najčešće pominje u Gorskom vijencu. Ali nisu samo misao i poezija predjeli za kosovsku tradiciju. Ona je za Njegoša život sam“.
Bilo bi lijepo kad bi ovaj Vidovdan bio prilika da iz plićaka podjela i međusobnog podozrenja, zaronimo u dublje, njegoševsko shvatanje tragedije, herojstva i slobode. Oni su u Njegoševoj Crnoj Gori, iz veličanstvenih stihova i svijeta poezije otjelotvoreni sišavši na grudi brojnih nosilaca Obilića medalje. Te su medalje naše pretke učinile Obilićevim i Lazarevim saborcima, iako su ih dijelili vjekovi poraza i uporne borbe za slobodu. Ali da se desi nemoguće, da se premoste vijekovi i da se braća razumiju, potreban je ponekad samo jedan mali tren dobre volje. Za početak.
Izvor: Pobjeda
