Piše: mr Bojan Strunjaš
Plivajući u vrtlogu prozaične i umnogome nadrealne političke stvarnosti, Srbi posle više decenija dočekuju Vidovdan bez mitropolita crnogorsko-primorskog, zetsko-brdskog i skenderijskog i egzarha sveštenog Trona pećkog – Amfilohija Radovića.
Dan kada je mitropolit Amfilohije svojim krupnim hajdučkim korakom iskoračio iz ovozemaljskog, propadljivog i ništavnog svijeta – bio je najtužniji dan u novijoj istoriji srpskog naroda. Ne samo u Crnoj Gori, nego i diljem Srpstva!
Bilo je mnogo toga svetačkog u životu i episkopskoj službi mitropolita Amfilohija, a pogotovo u Njegovom životnom kraju. Njemu Bog nije dao da u raskošnom episkopskom dvorcu sjedi i nadgleda svoju pastvu, već ga posla na tron Svetog Petra Cetinjskog gdje se, kako bi rekao epski pjesnik Vladimir Tomić iz Drobnjaka, „za noć stari i sijedi“. A cetinjski mitropolitski tron nalazi se na razmeđu planinskog vihora i nemirnog mora. Smjelo kroteći planinski vihor i neustrašivo brodeći nemirnim morem, Mitropolit je posle trideset godina episkopske službe uplovio u mirnu Hristovu luku kojoj je neprestano stremio.
Mnogi su mislili da je Mitropolit besmrtan, ne samo u onom duhovnom (vječnom) smislu, već i po svom fizičkom obličju. Smatrali su da je ta hrid Božijom rukom odbijena od moračkih platija, a oličena u čudesnom i svemoćnom starcu koji sjedi na prestolu Svetog Petra Cetinjskog i čuva svete kivote i oltare, nesalomiva i neprolazna i za naše zemaljske oči, zato je ovozemaljska končina mitropolita Amfilohija poput munje ranila svako srpsko pravoslavno srce. Učinilo se da je otišao iznenada, jer niko nije ni razmišljao da On nekada može otići. Mislili smo da ćemo svi mi otići prije Njega i da će on sačekati i naše sinove i kćeri, unuke i praunuke, jer je On u ovaj svijet došao za stalno. Učinilo se onda da je kratko živio i da ga se nismo još uvijek ni naslušali ni nagledali. Sve je to bilo tako, a opet ništa tako bilo nije.
Nanizavši osamdeset i kusur ljeta, Mitropolit je dugo i predugo ovozemaljskim šarom hodio i riječ Hristovu sijao, s obzirom na to u kakvom je vremenu i sa kakvim ljudima živio. Dugo je živio, jer je toliko toga doživio, preživio, nadživio i oživio, i na kraju uspio da iščupa i poslednju žilicu zlokobnog komunističkog korova u koji je bila zarasla njegova „fildžan-avnojevska“ Crna Gora.
Osporavan, a neosporen; klevetan, a neoklevetan; lovljen, a neulovljen; progonjen, a neprognan; mučen, a neizmučen; po blatu vučen, a neuprljan – On se iznova uzdizao čist, častan i čestit, izrastavši u gorostasnog novog vožda srpskog naroda i nepobjedivog zlatokrilog i zlatoustog episkopa Svetosavske crkve.
Dočekivan je na nož prvo od onih koje je najviše volio i čije je davno zapretano ognjište zažario nebeskim žarom. Napadan je i osuđivan i od onih koji su ga voljeli i riječ njegovu slijedili i od onih koji ga nisu voljeli i koji su ga se plašili. U tom opštem i rijetko viđanom zemaljskom besmislu, ovjenčan zemaljskom slavom, on je neprestano težio Vječnom Smislu i Vječnoj Slavi. Tako je na neki čudesan i po svemu mističan način za sobom vodio Nebu i one koji su ga voljeli i one koje ga voljeli nisu. Ovi prvi su ga iz svoje ljubavi vidjeli na kormilu Srpske crkve kao svoga patrijarha, a ovi drugi iz svoje mržnje potajno su željeli da ga vide na čelu neke svoje crkve čiji će krajnji domet biti avnojevske crnogorske granice, smišljeno postavljene da vječito dijele i cijepaju srpsko nacionalno biće i srpski duhovni prostor. Jedni su smatrali da je izdao, drugi da će izdati. Nikome nije bio jasan, niko ga nije mogao prozreti, niti pronići u dubinu njegove duše.
A zašto je taj mistični starac plijenio svojom pojavom, svojom riječju i djelom – svim bićem svojim?! Upravo zato što nije bio ničiji, osim Hristov, i što se nije nikome klanjao, osim Hristu. U tome je bila tajna veličine njegove ličnosti i nepobjedivosti! Zato je bio najtvrđi bedem Svetosavske crkve u ovo naše vrijeme.
I da smo kojim slučajem prije ovozemaljskog kraja Mitropolitovog malo bolje razmislili, mogli bismo predvidjeti Njegovu nesvakidašnju zemaljsku končinu. Da li je iko crnogorskog mitropolita Amfilohija Radovića mogao zamisliti kao sipljivog i nemoćnog starca koji u nekoj memljivoj monaškoj ćeliji broji svoje poslednje ovozemaljske dane??? Naravno da nije! On je u svojoj biti bio istinski pravoslavni vitez. Viteški je živio, viteški se borio, viteški barjak nosio i viteški je otišao na poslednji put.
U osudnom ratu predvodio je svoj narod u bici za odbranu pravoslavlja i izdejstvovao veličanstvenu pobjedu, odavno nezapamćenu u istoriji srpskog naroda. Na kraju bitke prekrstio je svoje krupne moračko-momačke ruke u kojima bi se prije moglo reći da je nosio mač, nego krst; prije koplje, nego pastirski štap – i sklopio svoje uvijek žive i bistre oči u kojima se kao u dva gorska jezera odražavao lik Gospodnji.
Mitropolitova duga i teška borba protiv anticrkvene i anticivilizacijske crnogorske svetovne vlasti bila je samo naočigled borba, duga i teška. Ustvari, to i nije bila borba – to je bila njegova viteška igra. Igra u kojoj nije želio nekoga da nadigra, već da one sa kojima se igra dovede do zajedničke pobjede – do Hristove pobjede.
Želio je svetovnu vlast dostojnu i pokornu ćivotu Svetog Vasilija Ostroškog i Svetog Petra Cetinjskog. Svetovna vlast je željela nedostojnog i pokornog crnogorskog mitropolita. U toj nesvakidašnjoj igri duhovne i svetovne vlasti, svetovni vladar je bio nadigran i poražen, iako to, rekosmo, nije bio cilj duhovnog vladara. Svetovni vladar je poput nadobudnog ribara zlom udicom trideset godina lovio duhovnog vladara. Kad je uvidio da mu ne pomaže zla udica ni zla namjera, posegao je za đavolskom vatikanskom mrežom u koju je planirao uhvatiti starog Mitropolita i cijeli srpski narod. Desilo se čudo! Kad su svi mislili da je bitka izgubljena, Mitropolit ulovljen, a srpski narod vječito umrežen – Mitropolit je poput zlatoperog delfina pokidao zlokobnu mrežu zemaljske vlasti, oslobodio narod i vinuo se pravac na Nebo – u naručje Svetome Savi.
Kažu da se na vijest o smrti cetinjskog mitropolita Amfilohija Cetinjem prolomio plotun koji je trebao označiti njegov konačni kraj, međutim, taj plotun se pretvorio u samoubilački pucanj onih koji su izdali Mitropolita i u čije debele uši nije moglo zaviriti ni slovo Hristove nauke koju je sijao jednako za svačiju njivu. I u onu za koju je znao da je plodna i u onu za koju je znao da je nepovratno suva i posna. Bila je to još jedna biblijska paralela iz koje smo jasno vidjeli Judinu izdaju Hrista i Judino samoubistvo. Juda se objesio, a crnogorski bogoborci su poslednji metak ispalili u vlastito srce u koje ni ruka hristoljubivog cetinjskog Mitropolita nije mogla zasaditi Hristov omladak.
Mitropolit ovim svijetom nije koračao, on je moračao; i nije zborio, nego svetigorio. Zato je za njim proplakao i kamen u vodi i drvo u gori. Projavio se kolektivni plač kakav nismo gledali ni slušali još od onog vremena kad su sveci srpskom zemljom hodili.
Gospod je sebi prizvao crnogorskog duhovnog gospodara mitropolita Amfilohija, a ostavio u životu ranjenog svjetovnog crnogorskog vladara Mila Đukanovića koji je svojim očima vidio Mitropolitovu zemaljsku končinu, dok će svoj zemaljski kraj gledati dugo i teško.
Okrenemo li se i pogledamo vrijeme omeđeno oblačenjem mladića Rista Radovića u Amfilohijevu crnu rizu (na jednoj strani) i bijelom mermernom pločom u Hramu Hristovog Vaskrsenja ispod koje leži gorostas Srpske crkve (na drugoj strani) – posigurno ćemo doći do zaključka da je taj vremenski period bio Amfilohijevo doba i da ćemo se svi mi kroz buduća vremena ponositi činjenicom što smo živjeli u eri znamenitog srpskog jerarha Amfilohija Radovića.
Blagodareći mitropolitu Amfilohiju i ostalim srpskim episkopima sa teritorije Crne Gore, ali i blagoslovu srpskog patrijarha Irineja, i svima nama koji smo ih slijedili u njihovoj božanskoj misiji, ruka crnogorskih bezbožnika nije se takla svetosavskih temelja i oskrnavila svete kivote i oltare Crkve Hristove u Crnoj Gori. Na kraju svih krajeva pokazalo se da je sve ovo vrijeme mitropolit Amfilohije bio jedini i neprikosnoveni vladar Crne Gore, brda i ostalih srpskih krajeva i da se, odbranivši srpske svetinje sa svojim narodom, spokojan zaputio sa ovoga svijeta u Carstvo Nebesko kome je cijeloga svoga života težio.
Izvor: PV Svitanje
