Apokalipsa i apokaliptika kao književno-religijski fenomen, milenijumima je prisutan u javnosti i isto toliko privlači pažnju, naročito u kriznim vremenima, kakvo je i naše. Impresivne slike (neretko mitološkog porekla) boje, numerologija, snažno i oštro suprotstavljene sile dobra i zla, neizostavno je povezano sa teškoćama u tumačenju ove vrste religijske književnosti, a opet je izazovna i neretko podstiče traganja za odgonetanjem simbola u konkretnom istorijskom trenutku.
Armagedon, zver, jagnje… Iako su ova i ovakva tumačenja često izvor još veće zabune, a katkad i obrazovanja apokaliptičko-društvenih pokreta, ponekad veoma destruktivnih, ne može se pobeći od činjenice da je apokaliptička književnost, a naročito novozavetno Otkrivenje, spis koji se može, i to par exellance, označiti kao politička teologija.
Koje su karakteristike ove književnosti, kako joj pristupiti, na koji način pravilno razumetii njenu političku poruku i istu povezati sa hrišćanskom verom?
