Njegovo preosveštenstvo Episkop budimljansko-nikšićki g. Metodije služio je na praznik Sveštenomučenika Apolinarija, u ponedeljak 5. avgusta 204. godine, Svetu arhijerejsku liturgiju u Crkvi Svetog Nikolaja Mirlikijskog, selu Lijeska kod Tomaševa u Vraneškoj dolini. Vladika je pred početak službe izvršio veliko osvećenje crkve.
Vladici je sasluživalo sveštenstvo i monaštvo Eparhije uz molitveno učešće mnogobrojnog vjernog naroda.
U toku Liturgije Svetu tajnu krštenja primio je Aleksandar Zejak.
Arhipstirskom besjedom obratio se Preosvećeni Episkop Metodije, čestitajući praznik i blagosloveni dan u kojem se krstiše Aleksandar i Crkva Svetog Nikolaja Čudotovorca u Lijesci.
„Obučena je u čiste i bijele rize kao lađa spasenja koja treba sve koji se oko nje okupljamo i sabiramo jedni s drugima, zajedno Bogu molimo da nas dovede do luke spasenja, a i krštenje našeg Aleksandra i njegovog kuma Save, koji mu je kumovao danas i koji je postao član Crkve i pričasnik Svetih Tajni Crkve, a to znači da je postao punopravni član zajednice nebozemne gdje može da prima, kao svi ovdje što smo se okupili i okupljamo, blagodatne božanske energije, da bi time ne samo što tijelo raste hraneći se tjelesnom hranom, tako da se tim blagodatnim energijama i pričešćujući se Svetim Tijelom i Krvlju Hristovim, duša cvjeta i raste, čovjek se duhovno razvija, jer raznih smrti ima u ovom životu, ali od svih njih najteža je i najpogubnija duhovna smrt.
Od te duhovne smrti Gospod nas je upozoravao da se čuvamo, da se ne bojimo onih koji nas tjelesno mogu usmrtiti ali duši ne mogu nauditi, ali, kaže, Bojte se onoga koji može i dušu i tijelo u pakao baciti. Dakle, sve ono što su naši preci imali, ne ono materijalno što su sticali od imanja, okućnice, kuće i onoga sadržaja koji su imali u tanjiru, oskudnoga, često, nego su se prevashodno borili i pazili da obraz sačuvaju, onaj lik Božji po kome smo sazdani. To kad izgubimo i kad duhovnom smrću umremo, kaže Gospod, Šta čovjeku vrijedi ako cio svijet zadobije, a jednog dana ćemo sve to ovdje što smo materijalno stekli, taj položaj, vlast ako smo se na neki uspeli, a onda se njime dobro okoristili, svi ćemo to jednog dana ovdje to ostaviti i otići samo sa onim sadržajem duše svoje pred lice Gospodnje“, besjedio je Njegovo preosveštenstvo.
Dodao je da su se zato danas okupili u Lijesci da obilježe, kao međaše duhovne sve glavice, planine i prostore kuda se krećemo i gdje živimo.
„Na ovom uzvišenju i na planini iznad nas sija krst kao simbol pobjede. Nekada je to bio, u vrijeme rimskog carstva, simbol najvećeg poniženja i sramote, najstrašnije smrti, a životvornom smrću Gospodnjom na krstu on je postao sila kojom se spašavamo. Stradajući zajedno sa Hristom, nadamo se i vaskrsenju zajedno sa Njim. Svi ćemo, ako Bog da, a ovaj život prolazi brzo, protutnje i prolete svi zemaljski dani, koliko god čovjek da ih nakupi u vreću i nosi na leđima u ovom privremenom, zemnom životu, na kraju kad dođemo do svoje končine ove zemaljske i okrene se čovjek iza sebe, uvijek je to proletjelo kao jedan trenutak. Ono što smo duhovno stekli to ćemo jedino i to će nas jedino opravdati pred našim precima i pred licem Hristovim.
Neka vam je blagoslovena ova divna crkva ovdje sazdana i svi oni ljudi koji su se u nju ugradili na bilo koji način neka su blagosloveni, i oni materijalnim što su dali, a i onom molitvom i željom i uzdahom i bilo kakvim drugim malim ili velikim doprinosom da ona ovdje na ovom mjestu se sazda ovako divna i krasna, koja je slika i simbol onoga kakva treba da bude naša duša, jer je ova crkva mjesto obitavanja Boga živoga, a i duša je crkva u kojoj obitava, u srcu našem, u samom centru bića našeg Hristos Bog naš. Dakle, krstila se danas crkva, krstio se danas Aleksandar, mi se svi pokajanjem svojim ponovo duhovno obnavljamo kao nekim novim krštenjem i svojim smirenjem i podvigom, a ponajviše ljubavlju prema svom bližnjemu“, poučavao je Preosvećeni vladika Metodije.
Uručene su gramate i zahvalnice onima koji su se najviše istakli prilikom podizanja ovog svetog hrama. Episkop je, tom prilikom, poručio da je ovo tek početak onoga što treba ovdje da se dešava sa nama i u ovom prostoru.
„Sa osvećenjem se ništa nije završilo, ova crkva tek treba da živi i da ima onu svoju istinsku i pravu funkciju i ulogu u našem životu. Ona se tek danas rodila, a mi zajedno s njom uzarstamo i idemo u naručje Hrista bogočovjeka, u Carstvu neprolaznom i nebeskom“, zaključio je Episkop budimljansko-nikićki Metodije.
Orden Svetog Georgija Pobjedonosca prvog stepena dodijeljeno je gospodinu Veliboru Mrdaku. Arhijerejske gramate za pomoć pri izgradnji Hrama Svetog Nikole dobili su Radomir Đačić, Zoran Zejak, Sava Krgović, Dragoslav Mrdak, Mika i Diter Šojber, arhimandrit Isaija (Krgović), Dragiša Jeremić, Todor Damjanović, porodica pokojnog Mileta Mrdaka, Odbor za izgradnju Hrama Svetog Nikole, a posthumno je dodijeljena i Miljanu Zejaku. Takođe su dodijeljene i zahvalnice Marku Zejaku, Nikoli Damjanoviću, Petru Mrdaku, Zoranu Lazoviću, Miliji Zejaku, Velimiru Mrdaku, Danku Damjanoviću, Katarini Perić, Milutinu Obradoviću, Miljanu Damjanoviću, Miletu Damjanoviću, Vukalici Damjanoviću, Draganu Zejaku, Ranku Krkaloviću, porodici pokojnog Mela Kadića, porodici pokojnog Ranka Radovića a posthumno je dodijeljena i Velimiru Krkaloviću.
Izvor: Eparhija budimljansko-nikićka
