Njegovo Preosveštenstvo Episkop budimljansko-nikšićki G. Metodije služio je sa sveštenstvom, na Vaskršnji ponedeljak, 17. aprila 2023. godine, Svetu Arhijerejsku Liturgiju u crkvi Vaznesenja Gospodnjeg, u Šipačnu kod Nikšića
Preosvećeni Episkop Metodije je, potom, služio parastos povodom godišnjice upokojenja Vladimira Durutovića, koji je bio predsjednik CO Nikšić i obavljao dužnost generalnog direktora Direktorata za energetiku i energetsku efikasnost u Ministarstvu kapitalnih investicija Vlade Crne Gore.
Članovima porodice, rodbini, prijateljima, kolegama pokojnog Vladimira obratio se Vladika Metodije, navodeći da smo svi mi rodbina, iako nas nije jedna majka rodila, jer se svi rađamo u Hristu Vaskrslom, Koga danas proslavljamo.
„Naš život ovdje, na zemlji je, svakako, u to se davno ljudski rod uvjerio, prolazan i privremen i završava se, prije ili kasnije, kako je kome promisao Božja odredila. Ali, pošto grob nije poslednja stanica, a to nam govori i ovaj praznik i smisao naše vjere – Vaskrsenje Hristovo, mi tugujemo privremeno za onim što prolazi i od kojih se razdvajamo, ali to nije tuga i očaj koji nema nikakve nade, niti ikakvog drugog očekivanja, jer, ovdje, još, na zemlji kad osjetimo prisustvo Božje, kad osjetimo milost Njegovu i blagodat, mi smo, već, predokusili to je zalog Carstva budućeg i budućeg života, koji slijedi posle ovog tužnog i plačevnog, tegobnog, kroz koji, ponekad, provije neka sreća i radost, ali, uglavnom mukotrpnog života“, kazao je Episkop Metodije.
Dodao je da Onaj Koji je, po svojoj prirodi i suštini, apsolutna drugost od svoje tvorevine, a to je Bog ljubavi Sveta Trojica, On je iz svoje ljubavi stvorio sve vidljivo i nevidljivo, sve što postoji, a ne po kakvoj nužnosti ili moranju.
„On je to uradio jer je htio, a Jevanđelje koje je smo danas slušali u crkvi, njegove prve riječi koje smo čuli su glasile: Boga nije vidio niko nikada; po svojoj suštini i prirodi Bog kao apsolutna drugost On počinje tamo gdje se završava naše poimanje i gdje zapire, kao što kaže Njegoš, naše poznanje. Ali, iz svoje ljubavi prevazišao je svoju božansku prirodu koja Njega nikako i ni po čemu ne ograničava, sišao je ovdje u maticu života i na naš način postojanja, uzevši prirodu ljudsku na sebe, drugo lice Svete Trojice, Hristos Bog naš i Spasitelj i postao ravan nama i isti kao mi u svemu, osim u grijehu. Na taj način, u ličnosti svojoj sjedinio je ono što je prolazno, ta ljudska priroda propadljiva i božansko koje je isto sastavni dio Njegove ličnosti, ta božanska priroda i time spasio i osmislio i dao nam nadu, a po tome jesmo stvoreni, po liku Božjem, nama ljudima prolaznima dao nadu na vječno postojanje i na život vječni uz jedan uslov – da vjerujemo u Njega kao Vaskrslog Boga“, besjedio je Njegovo Preosveštenstvo.
Njegovo Vaskrsenje, naveo je Vladika budimljansko-nikšićki, ne bismo mogli proslavljati s radošću kada to ne bi bio zalog našeg vaskrsenje.
„Džaba bismo se mi Njegovom vaskrsenju radovali ako to ne bi bio zalog i našeg vaskrsenja i vaskrsenja svega onoga što postoji, i što je stvoreno, Hristovim vaskrsenjem vaskrsava. Mi koji smo se okupili oko ovog groba u kojem počivaju i Nikola i Raduša, ali i brat naš Vladimir, čija je godišnjica danas, godinu dana od njegove tragične smrti i prekida njegovog života, mi nimalo nećemo da očajavamo i da tugujemo, mjereći našom ljudskom mjerom i prosuđujući kako će ko i gdje da bude onom životu. Jedino što nas može spasiti, a to sigurno nisu naša djela i nije naš način i stil života, koliko na kantaru ćemo da pretegnemo dobrih a koliko loših djela, svakako, to nije razlog da ne težimo ka dobru“.
„Ono što će da pretegne, što će da nas spasi sve zajedno, i Vladimira i nas sve okupljene, i njegove djeda i babu, sve ljude koji ovdje počivaju na ovom groblju i koji počivaju svuda, jeste beskrajna i bezrezervna ljubav Božja i Njegova milost. Zato, koliko god da imamo tuge u srcu svom zbog rastanka sa onima koje volimo uvijek provijava, u mjeri u kojoj vjerujemo Hristu i Njegovoj milosti i ljubavi, provijava i radost budućeg susreta gdje će se suditi po milosti Božjoj onima koji budu milostivi, a znamo kakav je život imao Vladimir i kakvo je njegovo srce bilo milostivo, koji nikad nikome sudio nije, koji je samo dobro želio drugome da učini, više i ponajprije, nego sebi samom. Zato smo uvjereni, da ta njegova milost će biti mjera onog suda Božjeg i Njegove milosti u onaj poslednji dan, ako Bog da“, kazao je Episkop Metodije, poručivši da zato ne smijemo tugovati, očajavati ako trunku vjere imamo u milost i ljubav Božju ni zbog koga, pa ni zbog sebe kako god da smo grešni i pali.
Treba, po riječima Vladike Metodija, uvijek da gledamo gore, ka Hristu Bogu našem, Koji je naše Vaskrsenje, život i pokoj onih koji su usnuli, a i nas u dan kad usnimo i odemo Bogu na istinu.
Neka je pokoj duši bratu Vladimiru.
