Njegovo Preosveštenstvo Episkop budimljansko-nikšićki G. Metodije služio je, na Veliku subotu, 19. aprila 2025. godine, Svetu Arhijerejsku Liturgiju u manastiru Đurđevi Stupovi uz sasluženje sveštenoslužitelja Eparhije.
Obraćajući se riječima arhipastirske besjede, Vladika je naveo da se nalazimo pred krajem Velikog Vaskršnjeg posta, iščekujući i osluškujući Hristovo vaskrsenje.
„Najprije, iščekujući i osluškujući da On vaskrsne u našim dušama, u našim srcima. Sve ovo što smo se do sad pripremali za ovaj veliki, svijetli dan koji nam predstoji, radili smo, na prvom mjestu, ne zbog nekog drugoga ili zbog Crkve ili da Bogu od nas taj prinos treba i On da od toga zavisi, nego prevashodno zbog nas samih, zbog vaskrsenja Hristovog koje treba da se desi u nama, da se mi, osjetivši tu svjetlost ovoga praznika pripremanjem za njega i iskanjem njega svakim svojim dahom, mijenjajući prizivanje i spominjanje imena Njegovog, Gospodnjeg spasonosnog, mi se s Njim sjedinjujemo a na ovoj svetoj Liturgiji se istinski, realno s Njim sjedinjujemo, pričešćujući se Svetim Tajnama Tijelom i Krvlju Njegovom“.
„U svakom segmentu našeg života zašao je Hristos. On, ovaplotivši se i postavši dio nas, jedan istovjetan u svemu sa nama u svemu, osim u grijehu, On je ušao u sve pore našeg bivstvovanja, postojanja i života. Čak, ušao je i u smrt, a onda kroz smrt ušao je u ad. Mi koji smo se danas ovdje okupili, još, nismo taj miris i iskustvo smrti iskusili, a iskusićemo ga jer su ga iskusili svi koji su od Adama do danas od žene rođeni. On je to iskusio i ušao u ad, propovjedajući i tamo spasenje. Ad nije mogao da izdrži Onoga Koga je Djeva rodila, Boga, istovremeno i čovjeka. On kao Bog nije mogao ući u ad, ali je ušao kao čovjek. Zato se ovaplotio, da bi ušao u svaki prostor gdje mi obitavamo i prebivamo“, kazao je Preosvećeni Episkop Metodije, dodavši da nikad božansko ne bi moglo da se sjedini sa ljudskim, čovječanskim bez lika i ličnosti Hristove.
Po riječima Njegovog Preosveštenstva, ostalo bi to božansko beskonačno drugo, daleko i nedodirljivo za nas.
„U liku Hristovom, kada je On, nadišavši svoju božansku prirodu i ne bijaše njom ograničen, nego je istupio i ušao naš prostor i postao dio tvorevine, dio onoga što je nastalo sve kroz Njega u onom danu postanja, kada je sve postajalo. Ništa postalo nije, a da kroz Hrista nije nastalo i postalo u ovom svijetu i vidljivom i nevidljivom. U Njegovoj ličnosti, ostajući Bog, uzevši prirodu ljudsku na sebe i sjedinišvi u svojoj ličnosti sa božanskom nesliveno i nerazdjeljivo, postao je zanavjek bogočovjek. Ne samo privremeno, zbog te svoje misije ulaska u ovaj svijet, nego i svojim vaznesenjem, kada je vaskrsao pa se posle vaznio na nebo, vaznio se u ljudskom tijelu i sa čovječanskom prirodom i sjeo sa desne strane Boga i Oca, pokazavši time kakvo je naše naznačenje i šta je Bog pripremio ljudskom rodu“.
„Iznad heruvima i serafima, načalstava vlasti, iznad arhangela, angela i svih nebeskih sila, postavio je čovjeka kao krunu stvaranja ne samo vidljivog, nego sveukupnog i vidljivog i nevidljivog stvaranja čovjek je kruna, onaj koji je sabesjednik sa Bogom i prvi koji je iz ada izašao, skršivši adska vrata i svima onima koji su Mu slijedili, Njegovoj jevanđelskoj riječi, izveo ih je iz prostora tame. Ad i pakao nisu geografski prostor ili neka destinacija na koju se stiže, to je stanje u koje ljudska duša zapada bez Boga. To je mjesto i prostor gdje nema Boga. Postavši čovjek, Hristos je čak ušao i u taj prostor među ljude, spasivši i one koji su u adu. To je prevelika ljubav Božja, sve nam je dao, uveo nas u maticu života, iz nebića u biće nas je priveo, u ovom svijetu sve nam je dao samo da kroz njega prođemo, da se pripremimo za ono što nam predstoji, što nam je On prednaznačio i ono što je dostojno našeg lika, bogolikosti naše po kojoj nas je Bog stvorio, a to je život u vječnoj zajednici s Njim“, besjedio je Njegovo Preosveštenstvo.
Zato se, poručio je Vladika Metodije, pripremamo i zato smo se ovdje sabrali i nema drugog spasenja za ljudski rod osim kroz Hrista.
„On je most koji povezuje božansko i tvorevinu. Drukčije se ne može ljudska priroda spojiti sa božanskom, a time se i spašava. Kada se ne bi spojila sa božanskim, onda bi ostala propadljiva, u tami i raspadljiva, a samo kroz Njegov lik i Njegovu ličnost sve se ljudsko već spasilo. Samo je potrebno jedno od nas, da kažemo da i da pristanemo na ono što nam je Gospod priugotovio. Ništa Bog nije štedio, dao je Sina svoga jedinorodnog zbog našeg spasenja. Avram je bio spreman da Isaka žrtvuje na riječ Gospodnju, da ga prinese na žrtvu, ali nekako mu je uspjelo da se to ne učini, jer je bilo žao Gospodu. Htio je samo da vidi je li spreman da sluša volju Njegovu, time što je spreman da prinese sina svoga koga je sto godina čekao i kojeg je dobio iz Sarine neplodne utrobe, spreman je bio i njega kad je dobio da prinese na riječ Božju Gospodnju, Boga Oca da prinese na žrtvu“.
„A onda je Sin Božji bio prinesen od svog Oca nebeskog za naše spasenje i dobrovoljno je ušao u domostroj našeg spasenja i, postavši jedan od nas, uzeo na sebe ljudsku prirodu i stradao, popljuvan, porugan, kao siromah rođen, propovjedajući, prizivajući ljude na put spasenja. sve je pretrpio nas radi i izdaju svojih učenika, koji su Ga sledovali, jedan od velikih apostola, Juda, on Ga je prvi izdao, predao Ga Jevrejima, a onda su Ga Jevreji predali paganima, a onda su Ga pagani predali na smrt. Ušavši u ad, jer je On tjelesno bio u grobu, ali je dušom svojom bio u adu a istovremeno je bio i sa Ocem i Duhom Svetim na prestolu kao Bog. Prošavši kroz adski prostor, sve one prostore kroz koje čovjek može da prođe, osveštao je svojim prisustvom božanskim i spasio. To je današnji praznik. Neka svako ljudsko tijelo umukne pred ovom velikom tajnom gdje je Bog pristao kao bogočovjek da se žrtvuje i da strada i da umre za rod ljudski“, poručio je Episkop budimljansko-nikšićki G. Metodije, zaključivši:
„Nema veće ljubavi od te koju je Sin Božji pokazao prema ljudskom rodu, a Otac Ga je poslao na to stradanje, a Duh Sveti je savršavao taj domostroj spasenja i na kraju je došao, posle Vaznesenja Hristovog, da bude do dana današnjeg i do kraja svijeta i vijeka zajedno s nama kao Utješitelj, kao Onaj koji će nas potpomagati na putu spasenja. Dakle, nema ništa što je moglo, a što Bog nije učinio za naše spasenje. Ako toga budemo jednim malim dijelom svoga bića svjesni, učinićemo dovoljno da nikad ne skrenemo sa puta Hristovog i sa puta našeg spasenja“.
