Na praznik kada naša Sveta crkva proslavlja Prepodobnog Savu Osvećenog i Nektarija Bitoljskog, na Detince 18. decembra 2022. godine u Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja u Podgorici odslužena je Sveta liturgija kojom je predstojao arhimandrit Andrej, iguman manastira Crna Reka i arhijerejski zamijenik Vladike raško-prizrenskog g. Teodosija. Arhimandritu Andreju sasluživalo je sveštenstvo Sabornog hrama: protojereji-stavrofori: Dragan Mitrović i Dalibor Milaković, kao i protojereji: Miladin Knežević i Nikola Pejović.
Ovom evharistijskom sabranju molitveno je prisutvovao protojerej Branko Vujačić.
Riječima liturgijske besjede sabrani vjerni narod je poučio načalstvujući arhimandrit Andrej, koji je u uvodnom dijelu obraćanja akcentovao da se često znamo kriti iza pravila i opravdavati se, samo da bi se izgovorili da ne pomognemo onome kome je pomoć potrebna:
,,Vrlo često kada nam se ljudi obraćaju sa nekom nevoljom, nekom mukom, često imamo tendenciju da pokušamo da se od toga zaštitimo, odbranimo nekakvim pravilima, samo da ne bismo izašli u susret onome koji ima neku potrebu”.
On se potom prisjetio događaja koji je eklatantan primjer da zatvorenost za pomoć prema bližnjem rezultira padom i gubitkom Božije blagodati:
,,Čuvena je priča Svetog starca Pajsija Svetogorca, naime, kada se on molio u keliji, a kaže da je u tom periodu imao molitvu kakvu nikada do tada nije imao, došao mu je jedan njegov sabrat iz manastira, lupao mu je na vrata i rekao: Izađi molim te da mi pomogneš da spremim drva. Tada je starac Pajsije odgovorio: Ne mogu, ja se sada molim. I tog trenutka izgubio je molitvu. Dakle, onog trenutka kada bilo šta stavimo iznad onoga što je potreba našeg bližnjeg, tog trenutka gubimo blagodat Božiju i tog trenutka padamo.”
U drugom dijelu pastirskog slova, arhimandrit Andrej se dotakao čestog pitanja koje čovjek postavlja gledajući i doživljavajući patnju i stradanje u ovom svijetu:
,,Primetićemo iz ove jevanđelske priče da je ova žena čak osamnaest godina ležala zgrčena i mnogi će se od vas zapitati: Zašto je Gospod dopustio da ona leži zgrčena, da se muči celih osamnaest godina? Baš kao što se svi pitamo kada vidimo ljude kako pate, naročito nevinu djecu kako pate, pitamo se: Kako je Gospod to dopustio, zašto Gospod uopšte dopušta bolest i patnju? Pitanje je ovo veoma složeno i da bi se razumio odgovor na njega prvenstveno je potrebno da imamo vjeru.”
,,Vjera je blagodatni dar Božiji, ali ona treba da nam pomogne da razumemo da onaj koji je Svedržitelj i to je divna riječ jer pokazuje da to je neko koji nije samo svemoćan, već da cio svijet, život drži u postojanju, koji nas je stvorio, svakog od nas ponaosob, održava nas u životu, daje nam da možemo da vidimo, da čujemo, da volimo, jer sve što čini, čini iz velike milosti i ljubavi prema nama”, besjedio je o. Andrej.
Potom je zaključio da zapravo sudove Božije posmatramo iz naše ograničene zemaljske perspektive što uzrokuje sablaznima i zbunjenošću:
,,Kada vidimo da je pred nama neko ko pati, i kada nas to zbuni, zašto Gospod to popušta, treba da razumijemo da mi zapravo posmatramo stvari iz naše ograničene zemaljske perspektive. Mnogi oni koju patili ovdje na Zemlji su u Carstvu nebeskom zadobili veliku čast da budu nad mnogima, da ih tamo ljudi poštuju i da prosto to što su ovdje na Zemlji pretrpeli da im to bude kao medalja ili odlikovanje u Carstvu nebeskom. Ista je stvar i sa mučenicima, kada čitamo njihova žitija, pitamo se kako su mogli sve to da istrpe i kako je Gospod uopšte dopustio da oni koji Ga vole, da oni koji su djeca Njegova, da takve muke istrpe na Zemlji.”
Arhimandrit Andrej je potom naglasio da naše uzdanje mora biti položeno na Gospoda, budući da je Gospod jedini Onaj koji iscjeljuje:
,,Kad god nas snađu ovdje nevolje, kad god posmatramo i druge kako pate i kad mi sami patimo, treba da se prisjetimo da je ovaj život privremen i prolazan i da je u izvjesnom smislu svaki život ovozemaljski zapravo bolest i to bolest na smrt. Jedini Onaj koji iscjeljuje je Gospod naš Isus Hristos”.
On je potom zaključio da bolest znači i našu nepotpunost koja se ogleda kroz smrt kao ultimativnu bolest, navodeći Gospoda kao jedinog istinitog darodavca vječnog života i neprolaznog.
,,Iscjeljenje je jedna divna riječ. Zašto? Zato što onaj koji je bolestan je zapravo nepotpun, fragmentacija naših sila, ona dovodi do bolesti i ultimativna bolest jeste smrt, jer to je ultimativno razdeljenje, a to je kada se razdijele duša i tijelo čovjekovo. Čovjek umire, ali Gospod dolazi na kraju vremena, na Strašnom sudu i potpuno nas iscjeljuje, sjedinjujući naše preobraženo tijelo sa našom dušom, darujući nam život vječni. Mnogo je važno da uvek imamo ovu eshatološku perspektivu Carstva nebeskog i da nam tu perspektivu, ništa ne pomuti. Takođe je važno da danas razmišljamo o ovom pročitanom Jevanđelju, da razmislimo o tome da je zapravo ljubav ispunjenje Zakona i da ne postoji nijedan zakon koji je iznad zakona ljubavi. Uostalom sam Gospod nam je dao jednu jedinu novu zapovjest, a to je da ljubimo jedni druge kao što je On zavolio nas, da ne bi upali u to da zvog ispunjavanja formalnosti, pravila crkvenog života propustimo da prepoznamo kada je naš bližnji u nevolji i da mu pomognemo”, poručio je naposlijetku arhimandrit Andrej, iguman manastira Crna Reka.
Tekst, foto & video: Boris Musić
