Nakon prethodno odslužene Liturgije u Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, arhimandrit Tihon, iguman manastira Studenica odslužio je, uz prisustvo sveštenstva i vjernog naroda, pomen blaženopočivšem Mitropolitu Amfilohiju na 32 godine od njegovog stupanja na Tron mitropolita crnogorsko-primorskih.
Naime, na današnji dan, praznik Prepodobnih mučenika igumana Pajsija i đakona Avakuma, 30. decembra 1990. godine, Mitropolita crnogorsko-primorskog, zetsko-brdskog i skenderijskog Egzarha Sveštenog trona pećkog dr Amfilohija Radovića u Tron slavne Zetske Crnogorske mitropolije uveo je Njegova svetost blaženopočivši Patrijarh srpski Pavle.
Trideset godina je ovaj istinski mirotvorac i svjetlonosac mirio zavađene, mrtve sahranjivao, vidao rane povjernog mu naroda stradalne i Bogom spasavane Crne Gore, ali i šire jer skoro da nema mjesta na kugli zemaljskoj gdje nije stigla njegova apostolska noga i riječ Božija koju je sijao.
Svojom ljubavlju i trpljenjem, hristonosnim svjedočenjem vjere vratio je narod u crkve, obnovio oko 700 crkava i manastira, sveštenstvo i monaštvo, Cetinjsku bogosloviju… vratio Crnu Goru sebi samoj. Umnožio je talente kojima ga je Bog bogato obdario, i posijano sjeme dalo je ploda.
Poslednju godinu svog zemaljskog života proveo je zakrštavajući Crnu Goru krsnim hodovima u kojima su bili i mladi i stari, i oni koji su godinama bili stariji od njega, ali i djeca u roditeljskom naručju. Ušao je u svaki grad, dom, njivu, školu…. Svi su voljeli i znali Đeda i sa njim branili i odbranili svetinje i vječito ljudsko dostojanstvo jer, kako je govorio, čovjek nije stvoren za prolazni, ništavni i propadljivi svijet, gdje danas jesmo, a sjutra nijesmo, već za vječito ljudsko dostojanstvo, vječiti i neprolazni život.
Trideset godina njegovog stolovanja na Tronu cetinjskih mitropolita su zapravo godine njegovog blagoslovenog stradanja, zahvaljujući kojem je svoj narod izveo iz ropstva i uveo u obećanu zemlju: Proslavljajući Boga živoga, proslavljajući Crnu Goru i ovaj narod ovdje koji se vratio Bogu i Crkvi Božijoj poslije osamdesetogodišnjega lutanja njivama gladi i bezbožništva, njivama bratoubilaštva i bogoubilaštva, vrijeme je da se ponovo vratimo Bogu i kroz Boga da se vratimo jedni drugima, a vraćajući se Bogu i jedni drugima, vraćamo se, ako Bog da, i onim svetinjama koje su ugradili preci naši u nas i u naše istorijsko biće. U to ime blagoslov Božiji svima, na mnogaja i mnogaja blagaja ljeta! (poslednje Mitropolitovo javno obraćanje – 9. oktobar 2020. godine Klinički centar CG)
I poslednje dane svog zemaljskog života kao mitropolit crnogorski, proveo je dijeleći sudbinu svoga naroda, noseći krst stradanja od nove pošasti koja je zavladala svijetom. Gospod ga je prepoznao i upisao u knjigu vječnoga života, dobio je priznanje zbog koga vrijedi i roditi se i umrijeti, kako mu je i prorokovao naš Sveti patrijarh Pavle, uvodeći ga u tron cetinjskih mitropolita: Slugo dobri i vjerni, u malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti; uđi u radost Gospoda svoga.
