Beseda igumana Makarija u nedelju svih Svetih u manastiru Savina.
Otac Makarije: Sad je vrijeme za pokajanje i ispravljanje onoga što u nama nije spremno za Carstvo nebesko
,,Od starozavjetnog zakona: Oko za oko zub za zub do novozavjetnog života u Hristu Koji poručuje: Ljubite i neprijatelje svoje; Blagosiljajte one koji vas kunu; Činite dobro onima koji vas mrze i vrijeđaju, najveća je revolucija u ovome životu i ovome svijetu“- kazao je između ostalog u liturgijskoj besjedi u manastiru Savina u Herceg Novom, na nedjelju Svih svetih, iguman ove Svete obitelji jeromonah Makarije čiju besjedu prenosimo ingegralno:
U ime Oca i Sina i Svetoga Duha.
Nema ništa tajno što neće biti javno, riječi su Svetog Jevanđelja kojima nas Gospod, prije svega, priziva na pokajanje i na poznanje istine. Onaj koji istinski vjeruje i zna je Gospod svuda i da sve ispunjava zna i da pred Gospodom ne postoji nikakva tajna koju čovjek može sakriti u svome srcu. Šta god tajno uradio, šta god sakrio od ovozemaljskih očiju, vide oči Gospodnje. Gospod vidi čak i najmanju tajnu i pokret u ljudskom srcu, ono što čovjek istinski želi i što je sam čovjek i što je najvažnije, upravo je to ono što će izići pred samog Boga.
Zato Gospod već sada, dok smo još u ovom životu, nagovještava i kaže da će se sve vidjeti, i vidi se i sada, samo ne tjelesnim već duhovnim očima.
Sad je vrijeme za pokajanje i ispravljanje onoga što u nama nije spremno za Carstvo nebesko! Sad je vrijeme da se djela i živi u duhu Jevanđelja!
I naglašava to: Sad! Ovog trenutka, jer je baš sad najpogodnije vrijeme. Kako kaže i Sveto Jevanđelje: Danas je dan spasenja!
Ako čovjek već danas ne odluči da se, živeći jevanđelski i kajući se za svoje grijehe, bori za Carstvo nebesko, ako to sad nije učinio može mu se desiti da to ne uradi ni u vječnosti, odijelivši se na taj način od Boga odnosno i sam se udaljivši od Njega.
Bog nikoga ne ostavlja. On sve voli. On jeste Ljubav ali je i pravda i istina i zna kakvima je stvorio svoja stvorenja. Sad nas upravo On priziva u tu Ljubav koja se, prije svega, izražava kroz istinsko pokajanje.
Postoji jedan lijep primjer kakav je naš Bog, kakva je to ljubav.
Jedan pravoslavni Indijac, Sundar Sing imao je viđenje kakav je istinski Bog naš Isus Hristos kao Ljubav. Vidio je kako Gospod voli sve ljude, grli ih i zove da, kroz Njegovu svjetlost, uđu u vječni život. Ta prožimajuća svjetlost koja dolazi na nas su energije Božije koje ishode iz Boga, a mi osvećeni uoravo njima, postajemo ,,bogovi po blagodati“, kako je govorio veliki Justin Ćelijski koga smo proslavili 14. juna.
Čovjek postaje bog po blagodati, postajući, kroz energije Božije, i sam malom svjetlošću.
Sundar Sing je, u svom viđenju, vidio kako mnogi hrle ka toj Ljubavi, koja je vječni, iskonski život, jer Bog nije ništa drugo do naš život, i ništa manje od toga s obzirom da čovjek van Boga ne može živjeti.
…I svi ulaze u tu svjetlost… svi su pozvani…Bog sve voli…svakog čovjeka… niko se ne rađa u ovom svijetu a da nije prizvan na vječni život.
Ali, Sundar Sing je vidio i da se mnogima, koji prethodno nisu očistili svoje unutarnje biće, svoju dušu, nisu se vezali za Boga, ulaskom u tu svjetlost prikazivala sva njihova rugoba, njihov grijeh kao rana i karter na duši. Grijeh je, u stvari, naša vezanost za neki grijeh i naše odbijanje da primimo svjetlost Božiju i da se sjedinimo sa Njim.
Zato, kada bi izlazili na svjetlost Božiju, vidjevši sebe u toj rugobi vezanosti za grijeh i time i za smrt, jer svaki grijeh rađa smrt, takvi su se ljudi okretali i bježali nazad u tminu, sklanjajući se u pomrčinu. Oni nisu mogli da opstanu na toj svjetlosti jer ih je bio stid da izađu pred Boga, i od samih sebe i od ostalih koji su se tu nalazili, kao i od angelskih sila koje su sve vidjele.
U suštini zato čovjek i bježi od Boga i skriva se kada učini grijeh. On se od stida sklanja u mrak, u očaj, odnosno u pakao kako se kaže u Jevanđelju, bježeći u vječnu propast i udaljavajući se od Boga.
Bog sve voli i sve nas priziva na pokajanje kada kaže da: Ništa nema tajno što neće biti javno. Sve što se dešava u unutrašnjem biću čovjeka izlazi na vidjelo i na svjetlost Božiju u jednom trenutku. U trenutku smrti čovjek će potpuno izaći pred Boga i, ogledajući se u licu Njegovom, znaće da li se preobrazio, blagodaću Božijom, u ovom životu.
A to je cilj našeg života. U ovom životu mi nemamo drugog cilja do da se sjedinimo sa Bogom.
Kako mi to možemo da učinimo?
Sam Bog nas priziva. On nas nije ostavio samo nam rekavši šta da činimo, a da nam nije pomogao i pokazao kako. Pomogao nam je kroz Crkvu Svoju u kojoj mi uvijek možemo da ispravimo i očistimo svoju dušu kroz Svetu tajnu ispovijesti. Crkva ima lijek za sve. Čovjek može da se, kroz Svetu tajnu ispovijesti, čisti od svoga grijeha, okrećući svoje unutarnje biće ka Bog.
Nije dovoljno da čovjek samo taksativno nabroji svoje grijehe i ono što je uočio da se u njegovom srcu ne slaže sa životom po Jevanđelju. Potrebno je da čovjek učini i korak i iskorak ka Bogu, da krene ka Njemu, da se pokaje što je pogriješio ali i da nastavi da živi jevanđelski, trudeći se u svim onim jevanđelskim vrlinama koje upražnjavamo u Crkvi. To je: post, molitva, milosrđe i sve ono što mi u Crkvi činimo sa željom i nadom, prije svega, da Bog, vidjevši našu dobru namjeru, kako pjevamo u troparu velikom svetitelju Vasiliju Ostroškom, nispošlje nam blagodat Duha Svetoga koja će nass očistiti od grijehova i pomoći nam da istinski jevanđelski živimo.
Bez Božije pomoći ne možemo činiti ništa. Gospod to tvrdi kada kaže u Jevanđelju: Bez Mene ne možete činiti ništa.
A ako nas već priziva u pokajanje, ako nam je pomoćnik On, koji je i Sam postao čovjek kao i mi samo bez grijeha, On kao Tvorac, najbolje zna šta je svakome od nas pojedinačno potrebno.
Bog voli svakog čovjeka onakvog kakav jeste ali i čovjek mora, kroz pokajanje prije svega, da iskorači ka Njemu. Moramo da znamo šta je to istinsko pokajanje da bi, čiste duša i srca, kroz njegae dobijali blagodat Božiju, istinsku radost, nadu spasenja, istinsku silu da možemo da volimo bližnje svoje. Upravo je znak da smo primili blagodat Duha Svetoga kada nemao mržnje ni prema kome u ovome svijetu, čak ni prema neprijateljima svojim. To znači da je blagodat Božija došla u naše srce i da se Bog uselio u njega. Postoji mnogo načina da provjerimo da li smo na pravom putu pokajanja i jesmo li zakoračili u vječni život, sjedinjujemo li se, istinski, sa Bogom ili to činimo samo spolja.
Veliki Sveti Jovan Lestvičnik kaže: Mnogi govore za sebe da se kaju, možda tako i misle, međutim srce pokazuje kakav je čovjek onoga trenutka kad na njega naiđe iskušenje.
Pred Boga i lice Njegovo izlazimo svojim srcem, svojim unutarnjim bićem, onim što smo mi sami, onim što činimo i razmišljamo u unutrašnjosti svoga srca. Kada je naše srce čisto, onda nikakav spoljašnji uticaj neće u njemu izazvati gnjev, mržnju, zavist niti će se bilo kakav grijeh projaviti u meni.
Međutim, ako u nama živi grijeh pa i spolja dođe neki uticaj, neko iskušenje, mi ćemo pasti ako u nama postoji grijeh. To znači da nismo slobodni i da se nismo sjedinili sa Bogom. Zato je potrebno da imamo istinsko pokajanje, tražeći i od Boga pomoć za njega.
Potrebno je da stalno i stalno činimo podvig unutarnjeg bića. Ako se samo jednom zaustavimo u tome, može nam se desiti da se nikada više ne pokrenemo ka Bogu. Za sve to je potrebno da živimo u Duhu i Istini, a ne u laži i prelesti. Živeći istinskim životom, da nam naš život svjedoči svjetlost Jevanđelja Hristovog time što ćemo prije svega voljeti sve ljude bez razlike, ne razdvajajući ljude i čineći dobro svakom bez obzira šta on nama činio.
Pa zar nije došlo do najveće revolucija u ovome životu i ovome svijetu od onog starozavjetnog zakona koji je glasio: Oko za oko zub za zub, do novozavjetnog života koji je, prije svega, u Hristu Koji poručuje: Ljubite i neprijatelje svoje; Blagosiljajte one koji vas kunu; Činite dobro onima koji vas mrze i vrijeđaju.
To je istinski Bog i ono što je smisao našega života a to je, prije svega, sjedinjenje sa Bogom a time i sa svima svetima kako bi već sada, u ovom životu, počeli da živimo vječnim životom i Carstvom Oca, Sina i Svetoga Duha. Amin:“- kazao je iguman Makarije u besjedi o pokajanju koja nas uvodi u pučinu Petrovskog, apostolskog posta koji je pred nama.
