SVETOSAVLJE I IZAZOVI SAVREMENOSTI
U Dnevniku pisca za 1880 godinu, kao i u riječi o Puškinu, Dostojevski govori da niko od ruskih pisaca nije sa takvom silinom stvaralačkog duha ukazao na to u čemu se sastoji ideja ruskog čovjeka. Za Puškina, kako to vidi Fjodor Mihajlovič, ta ideja je u radu na dostizanju svečovečanskog jedinstva. “Naznačenje ruskog čovjeka je nesumnjivo sveevropsko, i svesvjetsko. Postati pravi Rus, postati uistinu ruski čovjek znači postati brat svih ljudi, svečovjek ako hoćete”. Budući nadolazeći ruski ljudi, po Dostojevskom, treba da donesu opštu, univerzalnu harmoniju konačnog bratskog saglasja svih plemena i naroda po Hristovom jevanđelskom zakonu.
Sozercavajući sav ravnoapostolni trud Sv. Save na njivi Gospodnjoj, možemo reći da ta ideja o bratstvu ljudi itekako je bila bliska i draga prvom srpskom arhiepiskopu; nesumnjivo da je i njegovo srce kucalo za svesvjetsko, za svečovečansko-bratsko jedinstvo. U tajni jedinstva ljudi u Hristu skriva se tajna svetosavske ideje. Ljubav prema Bogu, i ljubav prema čovjeku, na kojima počiva sav zakon i proroci, po Hristovom kazivanju, jeste ono što je u istoriji srpskog naroda poznato pod nazivom Kosovski zavjet. Ako obratimo pažnju na Kosovski zavjet mi tu vidimo opredjeljenje za Carstvo Nebesko, a to je u srpskom narodu starije od Cara Lazara. Jer ovaj nije sam po sebi odlučio da izabere Carstvo Nebesko, već je uradio ono na šta ga je obazivala sveštena tradicija Nemanjića.
Još kod prvog Nemanjića, oca našeg, velikog župana Stefana Nemanje vidimo Kosovski zavjet, to jest, to opredjeljenje za Carstvo Nebesko. Molitvenim zastupništvom njegovog sina, prestolonaslednika Rastka, monaha Save, Stefan Nemanja je ostavio svu vlast ovoga svijeta i došao na Sv. Goru. To je bio izbor u korist Carstva Nebeskoga, a ne u korist carstva zemaljskoga. I na njegovom primjeru, a posebno na primjeru njegovog sina Sv. Save, mi vidimo kako postupa pravi Božiji čovjek koji je Prosvetitelj, i možemo da uočimo da postoje i 3 etape koje prolazi čovjek prosvetitelj.
- 1. Odricanje od svijeta i samog sebe,
- 2. Rad na svom unutarnjem Ja (čišćenje sebe od grehovnosti, od grehovnih naslada i naslaga ovog svijeta, kroz molitveni opit),
- 3. Sticanje blagodati Sv. Duha ili oboženje; prosvećenost sviše Duhom Svetim.
Samo takav čovjek može da ide u narod, kao što je uradio Sv. Sava, tek kada je sebe prosvetio, onda je on mogao da stekne autokefalnost za svoju Crkvu, pa je pošao u svoj narod: otvarao škole, podizao crkve, manastire, bolnice, trudio se dan i noć na jedinstvu našeg naroda. U djelima Sv. Save, kao i kod ostalih Nemanjića, mi vidimo u čemu se sastoji srpska nacionalna ideja: a to je integralizam – jedinstvo između Crkve i države. I što je mnogo važno, ovdje nema antagonizma, nesuglasica između svjetovnog vladara i episkopa, monaha, ili vladara duhovnoga. To je zbog toga što je za Nemanjiće, i za jedne i za druge, i za vladara zemnoga i za vladara duhovnoga isti cilj – a to je svetost. Skoro svi Nemanjići, poslije upravljanja državom ostavljali su ovaj svijet, ostavljali svu vlast i povlačili se u manastir.
Dakle, cilj života za Nemanjiće je bio – svetost. I kada imamo, s jedne strane, predstavnike Crkve, kojima je ideal svetost, predstavnike države kojima je isto ideal svetost, onda imamo Nemanjićku državu, blagoslovenu od Boga, i onda imamo procvat srpskog naroda, srpske Crkve, srpske države. Ovakva sabornost srpskog naroda, gdje je kao krajnji cilj i viši smisao svetost čovjeka i društva u cjelini, mora rezultirati sveopštim bratstvom ljudi. Kretanje svih ka svetosti porađa bratstvo, težnja ka Bogu vodi me u zagrljaj bratu. Nije toliki grijeh ako čovjek boreći se protiv sebe ipak na kraju ne postane svet, koliki je grijeh ako čovjek drugome ne postane brat. Prvo zavisi od Božijeg davanja, a drugo od moga vlastitoga htenja i izbora.
Prvu zapovejst o ljubavi prema Bogu, Sv. Sava je ispunio onda kada je ostavio svijet i postao monah na Sv. Gori; a drugu zapovjest o ljubavi prema bližnjima, on je ispunio kada se očišćen i prosvećen vratio svome narodu da ga sjedini sa Hristom, a onde i ljude jedne sa drugima. Neprijatelj ljudskog spasenja se najprije trudio da Rastka zadrži u svijetu, da nikako ne pođe na Sv. Goru. Prestolonaslednik, sva svjetska slava i ovozemaljska uživanja koja može presto vlasti da ponudi čovjeku, nudio je kušač mladom čovjeku u mislenim rvenjima. Međutim, u ognju ljubavi prema Hristu spalio je Rastko sve te đavolske predloge i priloge. Pošto nije uspio na prvom koraku da pobijedi mladog Nemanjića, da ga spriječi da sebe, svoju dušu spase, đavo se onda potrudio da sve učini da podvižnika zatvori u soteriološki egoizam: da spasenje koje je dostigao na Svetoj Gori Atonskoj bude samo njegovo, samo da se on spase, a ne i narod. Međutim, i tu je vrag bio pobijeđen, te nije uspio kako u prvom naumu: da zaustavi mladog Rastka da ne ide na Sv. Goru da ne bi spasio dušu svoju, a potom nije uspio ni u svom drugom naumu: da spriječi Sveca Savu da ne dođe u srpsku zemlju, da ne bi spasio dušu svoga naroda.
Pobijeđen od Sv. Save đavo nije odustao, primirio se neko vrijeme, možemo reći nekoliko vijekova, a onda je krenuo u napad. Prvo pokušava da sveto, netruležno tijelo Sv. Save fizički uništi, pomahnitavši Sinan Pašu da spali njegove svete mošti, kroz koje se srpski narod napajao vjerom i hrabrošću za održavanje svog duhovnog i nacionalnog identiteta tokom prvih teških vjekova ropstva. Vidjevši da time nije uspio da slomi pravoslavni, svetosavski duh naroda, on se još više razgoropadio na svetosavlje. Ovaj super inteligentni, lukavi duh nebića uspio je najprije da razvrati viši sloj srpskog društva, njegovu inteligenciju, koja je umjesto da sakuplja blago na nebu, i da se drži opredjeljenja za Carstvo Nebesko, okrenula se ka materijalnim vrijednostima – tj., sabiranju blaga na zemlji.
Soteriološki tip kulture, ustanovljen Sv. Savom, a zapečaćen krvlju Svetoga Cara Lazara i njegovih ratnika u Kosovskom zavjetu, zamjenjen je evdemonističkim kulturnim tipom. Srbin je prestao da služi Bogu, a počeo da služi sebi i svojim strastima; taj prevrat u svom istorijskom životu on je nazvao sledećim imenima: progres, humanizam, prosvetiteljstvo, liberalizam, komunizam. Na mjesto soteriološkog perioda, došao je period zemnog blagostanja. Kao rezultat cijelog tog procesa zaokreta od služenja Bogu služenju svome ljudskom Ja imamo sekularizaciju kulture. Komunizam, svojim utopističkim bezumljem, koje se sastoji u težnji da se iz narodnog tijela iščupa religiozna dimenzija i da se srpski narod pretvori u poligon prevrnute, sekularne eshatologije, ozbiljno je uzdrmao svetosavlje. Manifest jedne takve eshatologije bio je u sljedećem: sagraditi carstvo Božije na zemlji, ali bez Boga. Usrećiti čovjeka bez Boga i protiv Boga.
Vidjeći da preko komunizma ipak ne može potpuno da uništi svetosavlje, đavo pristupa jednoj drugačijoj, sofisticiranoj metodi: đavo kao da kaže: ako ne mogu da istrijebim hrišćanstvo kod Srba, onda makar mogu da ga učinim državno, društveno nefunkcionalnim. Sekularizam, koji u osnovi donosi razdvajanje Crkve od društva, jeste u suštini atak na univerzalnu, svenarodnu misiju Crkve. Crkva može da se bavi individuom, ali samo u svom hramovnom prostoru, a ne i u narodnim masama napuštajući tako granice hrama. Sekularizam dopušta individualno, hramovno hrišćanstvo, ali ne i društveno, narodno, državno. Po toj sekularnoj logici, Sv. Sava je trebao da ostane potpuno i nepovratno na Svetoj Gori: da spasava samo svoju dušu, a ne i dušu svoga naroda.
Dakle, preko komunizma đavo se trudio da potpuno ubije ideju Boga u srpskoj kolektivnoj svijesti: Nema Boga, postoje samo bogovi revolucije i komunizma: Lenjin, Marks, Engels. Dok, sa druge strane, preko sekularizma đavo sužava svjetski, drušveni prostor za djelovanje Boga: nema Boga u svijetu, u društvu, u državi, u gradu. Agresivni sekularizam, sa liberalnom demokratijom i vladavinom prava čovjeka, koji se paradigmalno razumijeva u onoj antropološkoj matrici koja njeguje apsolutnu slobodu svim čovjekovim niskim nagonima, trudi se da zatoči Sv. Savu na Svetoj Gori. Spasiti samog sebe, taj soteriološki egoizam postaje osnovni modus vivendi postmodernog srpskog čovjeka svetosavca u savremenom evropeiziranom društvu.
Đavo je još ranije, prije 2000 godina ovaj sekularistički princip primjenio i na samog Bogočovjeka Isusa Hrista, tako što je u ljudima podstrekivao samoljublje, sebeljublje, i kao posledica egocentrizma kod ljudi bilo je to da u njihovom gradu Vitlejemu nije bilo mjesta da se porodi Djeva Marija, nije bilo mjesta za Bogoučovječenje. Sin Božiji da bi se rodio, da bi postao i Sin Čovječiji morao je da se rodi van grada, u pustinji, pešteri. Zar tada, na tom primjeru Bogoovaploćenja mi ne vidimo primjenjeni sekularizam: grad odvojen od Boga, grad očišćen od transcendencije. Bogu je odveden pustinjski, pešterski prostor, samo tu Bog može da se javi, da otkrije sebe, misija je moguća među životinjama, nikako među ljudima. Čovjeka i njegov polis treba čuvati od kontakta sa Sveštenim, sa Svetim. Pustinja je mjesto sakralnog a svijet mjesto profanog, Bog i čovjek su apsolutno razdvojeni, razdjeljeni. Bezblagodatni svijet, iliti što je jedno i isto, srpski narod bez svetosavlja, ne rezultira nikakvim humanim društvom u kome bi dominirale pozitivne vrijednosti altruizma i empatije.
Bez Boga čovjek ne može drugom čovjeku biti brat, već postaje vuk. Bez Sv. Save narodno društveno tijelo srpskog naroda postaje bezblagodatni konglomerat, koji na dnu počinju da nadgrizaju tamne, infernalne demonske sile, koje vidjeći da nema Boga, da nema Sv. Save u narodnom biću uskaču u isto i zaposjedaju ga. Njih je mnogo: demon kocke, demon bluda i preljube, demon alkoholizma i narkomanije, demon ispraznosti i ljenosti, demon ogovaranja i zavisti, demon političke i navijačke ostrašćenosti, demon vračanja i gatanja, demon praznovjerja i sujevjerja, demon mamona – poklanjanja novcu; jednom riječju legion. Kao mikrobi svi ovi demoni razlegli su se u srpskom narodnom kolektivnom tijelu i polako ga razjedaju.
Sv. Sava gleda i plače, želi da dođe i pomogne, ali mu to nedozvoljava postmoderni sekularni Srbin za koga je dovoljno da Sv. Sava bude na Svetoj Gori, u Hilandaru, da blagodat Božija bude samo u hramu, kojoj bi on dolazio eto samo ponekad, da utoli religioznu žeđ, a ne da živi svakodnevno njome i u njoj. Individualno, hramovno hrišćanstvo koje promoviše sekularizam, a preko njega sam Lucifer, skriva od čovjeka istinu da je Bog čovjeku potreban kao Otac, kao vazduh i voda, kao ono najnužnije i najpotrebnije što nam je uvijek potrebno; sekularizam izvrće sve naopačke: naime, on suflira čovjeku da mu je sve drugo potrebno stalno, a da mu je Bog potreban samo ponekad: naprimjer, nekolika odlaska u Ostrog za godinu dana su dovoljna da utole religioznu glad u čovjeku. Prostim jezikom rečeno: Duha Božijeg na kašičicu a duha ovosjetskog i ovozemaljskog u maksimalnim razmjerama.
Da li će svetosavlje biti naš životni put, a mi djeca Sv. Save to zavisi od nas i našeg opredjeljenja. Carstvo Nebesko ili carstvo zemaljsko. Ako izaberemo svetosavlje kao jedini naš put, istinu i život, onda će nas ono dovesti do Carstva Nebeskog, jer taj put samo tamo i vodi; izaberemo li naprotiv carstvo zemno, gdje će svetosavlje za nas biti samo jedna sporedna, bezživotna, prevaziđena ideološka paradigma koja je nešto značila i predstavljala za naše pretke u mračnom srednjevjekovnom periodu narodnog postojanja, a za progresivnog, prosvećenog modernog srpskog čovjeka ne predstavlja ništa više nego muzejno-folklorni etnološki artefakt, onda će nas taj put odvesti u ad, jer nigdje drugo on i ne vodi.
Sveti Savo, pomozi kukavnom srpskom narodu, da Tvojom prosvećenošću prepozna lažne puteve na koje ga đavo mami i zavodi, da bi ga od Boga i Tebe vječno odvojio; daj mu božanstvene snage da ako je krenuo takvim putem, a jeste, ne samo da je krenuo nego je pred sama vrata pakla stigao, da skrene s tog đavoljeg puta; daj mu vjere i hrabrosti da stane na put Božiji kojim je nekad išao i samo se njega držao; i da hodeći tim putem, dođe u vječno carstvo ljubavi Božije, i tamo sa Tobom i sa svima Svetima prolavi Boga u Trojici hvaljenoga i slavljenoga: Oca i Sina i Sv Duha, koga proslavljaju mirijade arhanđela i anđela, i kome neka je slava i hvala, čast i poklonjenje sada i uvijek i u vjekove vjekova amin.
