U manastiru Savina u Herceg Novom svakog petka služi se akatist pred čudotvornom Ikonom Majke Božije Savinske koja se čuva u ovoj Svetinji. Integralno prenosimo besjedu koju je u petak 6. juna 2025. godine, u navečerje Duhovskih zadušnica, na skatistu izgovorio iguman manastira Savina jeromonah Makarije.
U ime Oca i Sina i Svetoga Duha.
Braćo i sestre, za naše spasenje i, prije svega, naše sjedinjenje sa Bogom, često ćete čuti mnogo puta ponavljane riječi, da je istinsko smirenje vrlina koja nas približava Bogu i sjedinjuje sa Njim. To je ono smirenje koje je, prije svega, sakriveno u liku i ličnosti Gospoda Isusa Hrista Bogočovjeka, Sina Božijeg Koji je, spustivši se na zemlju, postao čovjek kao i mi. Gospod je time pokazao najveće, nadumno, smirenje čiju dubinu mi ne možemo ni da shvatimo. I to je put i staza ka Bogu. Onaj ko ide mimo tog puta nije na istinskom putu pa makar se nalazio na bilo kom mjestu na zemlji i u bilo kojoj službi, ako ne ide putem smirenja on sigurno ne ide ka Bogu niti se sa Njim sjedinjuje jer je Sami Bog ovaploćeno smirenje.
Svako od nas treba da shvati taj put. Ako ne budemo razumjeli put smirenja nećemo ni stići do Boga i mučićemo se u ovom životu. Svakom čovjeku je potreban i tjelesni trud, a da on ne bi bio uzaludan potrebno je da poznamo i prepoznamo šta je to istinsko smirenje o kojem kada govorimo, govorimo upravo kroz ličnost Gospoda Isusa Hrista i kako se sjediniti sa Njim. Ono što nam je Gospod rekao u tom pravcu su Njegove riječi da su: Blaženi siromašni Duhom jer je njihovo Carstvo nebesko.
Gospod nam je ostavio taj put objašnjavajući koje je prvo blaženstvo koje treba da zadobijemo kako bismo se pokrenuli i okrenuli svoje unutarnje biće ka Bogu, jer drugi način nije moguć.
Blaženi su siromašni Duhom. Blažebstva treba da shvatimo kao nešto što je u našoj vlasti, koliko god nam to izgledalo čudno. Nama se čini da su u našoj vlasti neke materijalne stvari, bogatstvo, varljiva sreća ili zdravlje. Čini nam se da je to nešto što posjedujemo. Međutim, to je vrlo varljivo i može za noć da se promijeni. Danas si zdrav, sjutra dobiješ moždani udar i umreš za pet dana, a nisi ništa postigao na duhovnom putu jer si se uzdao u pogrešne vrijednosti.
A Gospod kaže da su blaženstva u našoj vlasti. Kako to da shvatimo?
Mi, prije svega, imamo vlast nad tim da li ćemo da griješimo. U našoj je vlasti da se protivimo grijehu, trudeći se da ispunjavamo Jevanđelje, da živimo jevanđelski, da opraštamo ljudima, da volimo druge ljude, da se trudimo da činimo milost drugim ljudima… Sve su to znakovi istinskog življenja po Jevanđelju i, prije svega, putokazi za smirenje i sticanje blaženstva. Tako se stiče blaženstvo. Sreća je varljiva dok je blaženstvo u našoj vlasti.
Dakle, ako hoću da činim milostinju- biću milostiv. Opraštaću i ljudima ako ja to hoću. U mojoj je vlasti i da li ću to da činim po zapovijesti Gospodnjoj što će mi donositi istinsko smirenje, odnosno sjedinjenje sa Bogom.
Da li smo zaista na putu smirenja prepoznaćemo po prvom izdanku smirenja a to je opraštanje i ljubav prema drugima. Jedna od duhovnih stepenica ka smirenju, kako kaže veliki Svetitelj Jovan Lestvičnik, je mržnja prema svim oblicima slavoljublja.
Prvi stepen, ka sticanju smirenja u našem duhovnom životu, je mržnja prema svim oblicima slavoljublja. Slavoljublje je, u drugoj dimenziji, na sedmom stepenu porobljenosti čovjeka grijehom, tik do gordosti. Sveti Jovan Lestičnik kaže da, da bi prepoznali da li se oslobađamo slavoljublja, treba da uporedimo to dvoje. Smirenje je mržnja prema svim oblicima slavoljublja dok je prvi stepen oslobađanja od njega ćutanje i radosno prihvatanje i primanje uvreda.
Između te dvije strane svom životu naći ćemo sebe: da li živimo duhovnim životom ili smo još uvijek daleko od Boga i živimo tjelesnim životom misleći da služimo Bogu čiji je plod dar Duha Svetoga koji je upravo ovaj prvi stepen slobode od slavoljublja, kada ćuteći i radosno primamo uvrede. Pogledajmo svoj život i vidimo da li smo na tom putu koji nam nesumnjivo pokazuje da smo na trasi ka Bogu i da nam On daje blagodat za ispunjavanje zapovijesti Njegovih dok je sve ostalo promašaj. Potražimo se u tome i vidjećemo gdje se zaista nalazimo u odnosu sa Bogom.
To je samo prvi nivo, ali ako tu zagrebemo već smo zakoračili u Carstvo nebesko što je naš cilj. Naše pričešćivanje, naš dolazak u Crkvu, ispovijest i sve ono što prinosimo Bogu imaju za cilj da zadobijemo blagodat Duha Svetoga koja se projavljuje na nivou slavoljublja, ćutanja i radosnog primanja uvreda kao i opraštanja svima, što sadrže i zapovijesti Jevanđelja.
Ćutanje i radosno primanje uvreda znači da mi, od srca, opraštamo svakom svom bratu i da nas ne pogađa to što nam, po našem mišljenju, neko čini zlo. A treba da znamo da svako čini ono što Bog dopusti i ništa više ili manje od toga.
Prvi stepen smirenja je, kaže, mržnja prema svim oblicima slavoljublja. Naglašeno je mržnja. Nas đavo vara tjerajući nas da mrzimo svoga bližnjeg i da upiremo prstom u njega, pa nekad mrzimo čak i ono što se događa, što je promašaj, s obzirom da je početak smirenja mržnja prema svim oblicima slavoljublja.
Drugi nivo o kome mi često govorimo su riječi da je preteča smirenja kada čovjek ne grdi tuđe grijehe.
Koliko smo samo puta ponavljali da ne treba osuđivati drugog, niti govoriti o njemu, ne treba komentarisati i upirati prstom šta radi ovaj ili onaj. Gledaj sebe! Pravilno je da gledaš šta sam radiš i kakav si a ne šta radi drugi i kakav je on. Šta god da drugi radio mi nemamo pravo to da komentarišemo jer smo onda u adskom stanju, a to je pakao. Onaj koji tako radi je u paklu. Treba to da zna, kako se sjutra, kad pređe u vječni život, ne bi iznenadio i zapitao: Otkud ja ovdje? Biće upravo tamo gdje je i upirao prstom. Tu će biti.
Drugi nivo duhovnog života je preteča, kako kaže Sveti Jovan Lestvičnik, da imamo srce koje ne grdi tuđe grijehe ni opravdane niti neopravdane jer ne postoji opradan način da grdimo tuđe grijehe. Uvijek možemo da opravdavamo čovjeka jer ljubav sve prašta, kako kaže Sveti apostol Pavle. Ljubav sve trpi, svemu vjeruje, svemu se nada.
Ljubav grli i može da zagrli i grešnika. I Bog upravo to radi sa nama. Nas kao grešnike Bog voli i prašta nam kad se istinski kajemo.
Smirenje je pokazatelj našeg istinskog puta ka Bogu, na kome je mržnja prema slavoljublju prvi stepen dok je drugi stepen, preteča smirenja, koji pokazuje da je čovjek zaista zakoračio na istinski put smirenja srce koje ne grdi tuđe grijehe.
Naglasak je na srcu jer mi možemo i ćuteći da osuđujemo ali je bitno šta radi naše unutarnje biće jer smo to mi i to će sjutra izaći pred Boga. Bitno je ono što ja unutra razmišljam dok spolja mogu da se fino prikazujem ali to spolja i ono unutra ne moraju da budu isti.
Čovjek koji unutra, u svom biću, ne osuđuje tuđe grijehe je na pragu sticanja istinskog smirenja i sjedinjenja sa Bogom i na putu ka Bogu.
Prevarićemo se ako mislimo da van toga postoji neki drugi, magijski, put kojim se može doći do Boga. Neka nam niko ne govori da možemo da radimo šta hoćemo. Ne možemo! Jer kad bi tako bilo zašto onda proslavljali svetitelje, presvetu Bogorodicu i sve one koji su se podvizavali Hrista radi, a sa kojima težimo da budemo u Carstvu nebeskom.
Kako da onda budemo zajedno? Oni su se podvizavali, dali krv za Hrista, ginuli za Njega a mi da budemo zajedno sa njima bez svega toga. Pa zar to ne bi bilo nepravedno? Neće moći tako, nego će svako morati da prođe ovaj istiski put čiji je početak sticanje istinskog smirenja koje moramo naučiti da sprovodimo u svom životu.
Tada ćemo i prema svojim bližnjim imati drugačiji odnos. Ako budemo imali istinski odnos smirenja mi ćemo poštovati bližnje, bićemo brižni, zanimaće nas kako ko živi, pomoći ćemo mu, oprostiti, sažaliti se jer je plod odnosa sa Bogom istinska ljubav. Treba da budemo milostivi kao milostivi Samarjanin da bi mogli da se pobrinemo za čovjeku. To je istinski put i istinsko Pravoslavlje.
Zato na tom putu treba da se trudimo da stičemo ove vrline, prvo slušajući i učeći pa da to zapišemo, prvo na običnoj hartiji, a onda i na hartiji svoga srca, kako se kaže u Jevanđelju. Ta hartija našeg srca je u stvari blagodat Duha Svetoga koja je već u nama, ako smo kršteni, koja nam je data kao dar koji mi prosipamo zato svojom nepažnjom jer nećemo da se bavimo stvarima potrebnim za spasenje nego se bavimo trivijalnim stvarima dok nam, nažalost, život prolazi i doći će trenutak kada ćemo morati da damo odgovor pred Bogom.
Zato čovjek treba da se zabrine i da istinski razmišlja je li na putu Božijem. Veliki Svetitelj Serafim Sarovski dao je pouku svojoj monahinji koja je bila sa njim kaka je vidio Presvetu Bogorodicu poslednji put pred svoju končinu rekavši joj da stalno, svakoga dana ponavlja molitvu: Gospode kako ću umrijeti, kako ću na strašni sud doći? Kakav ću odgovor dati za djela svoja, Carice nebeska pomozi mi.
Dao joj je zapovijest da joj to bude svakodnevna molitva.
Dakle, čovjek mora da se pita i da razmišlja o tome i tako će sticati istinsko smirenje i, spuštajući se, shvtatati svoju nemoć i činjenicu da je samo svemoć Božija moćna da nas spasi u ovome svijetu.
Molimo se Presvetoj Bogorodici, nizašta drugo do za poznanje te istine. A Ona nas nikada neće ostaviti dok god joj se budemo molili i dolazili u ovu Svetu obitelj, da se klanjamo njenoj čudotvornoj ikoni Savinskoj. Takvim načinom života postoji nada da se jednoga dana svi sretnemo u vječnom životu, u Carstvu Oca, Sina i Svetoga duha. Amin.
