Besjeda jeromonaha Makarija Igumana Savinskog na službi Svete tajne jeleosvećenja koju je služio u manastiru Savina sa sveštenstvom Arhijerejskog namjesništva hercegnovskog, na čelu sa arhijerejskim namjesnikom Protojerejem-stavroforom Obrenom Jovanovićem, na Veliku srijedu, u srijedu 12. aprila 2023. godine.
U ime Oca i Sina i Svetoga Duha.
Braćo i sestre, vidjeli ste maloprije, prije nego što se završila služba pojurili smo da uzmemo osveštano ulje. Upravo u tom pokretu našeg tijela je, prije svega, pokret naše duše, za kojom je tijelo pošlo na poslušanje, jer ono što um razmišlja, ono što duša hoće to tijelo i izvršava. Svako od nas treba da se zapita, posebno u ovakvim situacijama: Zašto sam ja pojurio da uzmem ulja prije drugih? Šta je to u meni što me tjera da zgrabim to ulje prije svih? A došao sam ovdje pred Boga i trebalo bi da sam došao u pokajničkom raspoloženju, smatrajući sebe grešnim. Došao sam ovdje da bih primio milost od Boga, da bih tu milost od Njega i dobio, jer sam došao da Mu istinski tražim milost.
A kako da pokažem da istinski tražim milost od Boga?
Pa tako što ću poštovati bližnjeg pored sebe. Treba da znam da ne postojim samo ja. Ja da zgrabim. Ja da uzmem. Mene bole noge i ja prvi hoću da idem kući. Sve nas ovdje bole noge ali svi trpimo, i ne možemo baš svi isto ni da trpimo. Zato oni koji mogu da istrpe više, treba da pomognu slabijima da izdrže. E to je ljubav u Hristu. To je Hrišćanstvo. Nije Hrišćanstvo da magijski jurimo za uljem, misleći: Ako ja zgrabim ulje, ja ću biti zdrav. Nećeš biti zdrav! Neće ti Bog dati! Džaba ti je osveštano ulje, neće ti Bog dati da budeš zdrav sve dok ne promijeniš svoje srce. Uzalud je to, vjerujte. Ovoliko bolesti i ima jer se ne trudimo da ispravljamo svoje srce, da budemo smireni ljudi, da volimo svoje bližnje.
A kako mi pokazujemo smirenje?
Tako što volimo i pazimo na ljude svuda oko nas, gdje god se nalazmo, u porodici, u crkvi, u prevozu, na ulici, na utakmici, u školi, u bolnici…Svuda moramo paziti na druge da bi Hristos bio sa nama i iscjeljivao nas. Na ovaj način, trudeći se da ispunjavamo Sveto Jevanđelje, mi pokazujemo da smo istinske sluge Božije. Sam Hristos kaže: Ko Mene voli on ispunjava Jevanđelje. Onaj koji se trudi da ispunjava Jevanđelje on voli Hrista a ne onaj koji samo izađe deklarativno i kaže: Ja volim Hrista, dok u isto vrijeme gazi preko drugih ljudi.
Mnogo puta u istoriji je bilo slučajeva da su pojedinci gazili preko ljudi govoreći da vjeruju u Hrista, što je laž i licemjerje. Toga treba da se čuvamo svi mi, i ovdje danas i uvijek u našem životu jer ništa nećemo dobiti na silu. A ono što je najgore od svega možemo izgubiti i svoju dušu ako ne budemo pazili na sebe i svoj unutarnji život. Zato nam apostol Pavle i poručuje: Ono što slušamo i čemu dajemo sebe u poslušnost tome i robujemo. Dakle, ako grijehu robujemo, ako smo grijehu poslušni onda je to na smrt. Ako smo poslušni Hristu onda je to na život i na istinsko spasenje.
Zato, kada sagledavamo svoj život gledajmo kakve odnose imamo sa ljudima oko sebe i može li uopšte da nam se priđe. Blaženopočivši otac Justin iz Savine, koga se i danas mnogi sjećaju, davao je jednostavne savjete. Kaže on jednom čovjeku: Slušaj, ako tako budeš živio, neće moći ni vilama da ti se priđe. Sve je rečeno ko razumije. Znači da će biti kao jež, neće moći da mu se priđe, a on je Hrišćanin. Takav čovjek nije Hrišćanin niti će biti. Takav je u redu sa onima koji su raspeli Hrista na Veliki petak, tu stoji, raspinje Hrista i viče: Raspni ga, jer to nosi u srcu, ne nosi mir i ne nosi Hrista i milost. Naš Bog je milostiv i po tome poznajemo je On u nama i jesmo li mi sa Bogom. Zato, ako se ne otrijeznimo ne može nam biti bolje, neće nam biti bolje, može samo da bude gore. Bog od nas traži otrežnjenje, tako što ćemo promijeniti naš stav u životu, što ćemo istinski da poštujemo svoje bližnje i da im pomažemo onoliko koliko možemo. To je istinsko Hrišćanstvo.
Današnji primjer nam govori upravo to da je svako trebao da se osvrne oko sebe. Vidimo ovdje dosta bolesnih ljudi, koji ne mogu da stoje, neki su došli i na štakama. Trebalo je pogledati njih i pomisliti:
– Ma ja ću, brate, da uzmem ulja za tebe.
-Hoću li ja, sestro, da ti pomognem?
A ne da mislimo samo kako ćemo prvi zgrabiti ulje i otići kući. E takav je sa sobom danas ponio kamen a ne osvećeno ulje. Za njega će ono biti kamen od kojeg ništa neće imati. Hrišćanstvo koje moramo da živimo je život u istinskom pokajanju i istinskoj ljubavi, po zapovijesti Gospodnjoj: Ljubi Gospoda Boga svoga i ljubi bližnjega svoga kao samog sebe. Ako ne možemo da ispunjavamo sve ostale Gospodnje zapovijesti, treba da znamo da su i u ove dvije sadržane sve ostale. Koliko se dajemo, koliko pomažemo i volimo bližnje toliko volimo i Boga. Tu nema razlike. Ako ne volimo ljude, ne volimo ni Boga, vjerujte, to je sigurno. I ne dozvolite da se varamo i zavaravamo, da nas đavo zavodi na tanane puteve, obmanjujući naš život. Trudimo se da budemo istinski Hrišćani, da volimo jedni druge, da može da nam se priđe, priskočimo nekome u pomoć.
Često ispred manastira stoje ljudi i prose. Neko im pomogne a neko i ne. Nemojte da čekate da ljudi traže od vas, nađite vi sami ljude kojima treba pomoć. Okrenite se oko sebe, ima toliko ljudi i porodica kojima treba pomoć, nađite vi sami takve. To je Hrišćanstvo, po onoj jevanđelskoj priči o milostivom Samarjaninu, koju smo čitali. Pomozite i vi. Mi ljudi ne možemo mnogo da pomognemo ali ako barem jednog zbrinemo to će biti dovoljno pred Bogom. Tako se pomaže a ne na način da ispitujemo svoju savjest: Evo ti dva evra ili pedeset centi i ja sam miran. To nije ništa.
Braćo i setre, budimo dobri. Svi budimo dobri. Trudimo se tako da zadobijemo Hrista jer nam On daje tu dobrotu. Kada se Bog useli u nas On nam daje dobrotu i mi postajemo bolji ljudi, mijenjamo se i zadobijamo vječni život i već ovdje počinjemo da živimo Carstvom nebeskim.
Zato sad priđite u miru. Biće ulja za svakoga. Ako za nekoga nema, dodaćemo još ulja, pobrinućemo se za svakoga. Ne bojte se. Kad imamo ljubavi među sobom zašto da se plašimo. Imamo ljubavi, tu su ljudi, pomoći se Bog kroz njih. Mi se molimo Bogu da pomogne a On nam pomaže upravo kroz ljude.
Neka ste blagosloveni i neka su blagosloveni ovi dani završetka Velikog posta. Dolazi i veliko stradanje u petak, Raspeće Gospodnjea a onda i Vaskrsenje i Hristova pobjeda nad smrću. Treba to da doživimo i da istinski, svojim umom, siđemo u ad da bi shvatili žrtvu Božiju i zašto se On raspeo za nas. To nije privid. To je istinski život jer se i mi saraspinjemo Hristu ali je On taj koji je čelovođa našag spasenja. Znajte i uvijek imajte na umu da je prvi koji je ušao u raj bio razbojnik koji se pokajao na krstu. Svi mi smo upravo ti razbojnici. Razbojnik je prvi ušao u raj jer se pokajao i rekao Hristu: Zaista si Ti Sin Božiji. Prepoznao sam da stradaš a da nemaš grijeha. Mi stradamo zbog grijehova, svašta smo učinili a Ti nisi učinio nikakav grijeh a stradaš.
A Hristos mu kaže: Ti ćeš danas biti sa Mnom u raju. I pokajani razbojnik prvi ulazi u raj i to je nada za nas da nikad ne pokleknemo u ovom životu i da nikad ne izgubimo nadu. Mnogo se samoubistava dešava, ljudi gube nadu, nemaju vjere. Treba da znamo da nas Hristos nikad neće ostaviti. Nikad! Možemo samo mi Njega da ostavimo, nažalost. Hristos nas nikad neće ostaviti jer je On samo Ljubav i ništa drugo. To je ta ljubav koju i mi treba da doživimo, prisvojimo, usvojimo, da uđe u nas a to ćemo posvjedočiti svojim odnosom prema bližnjima.
Neka ste blagosloveni i neka vam ova Sveta služba bude na spasenje.
Priredila: Slobodanka Grdinić
