Liturgijska besjeda jeromonaha Makarija igumana manastira Savina na Svetoj liturgiji koju je u nedjelju 14. decembra na 27. nedjelju po Duhovima služio u manastiru Savina u Herceg Novom.
Otac Makarije Savinski: Prve dimenzije života u Hristu su da mrzimo grijeh i da smatramo sebe dužnicima Božijim
Liturgijska besjeda jeromonaha Makarija igumana manastira Savina na Svetoj liturgiji koju je u nedjelju 14. decembra na 27. nedjelju po Duhovima služio u manastiru Savina u Herceg Novom.
U ime Oca i Sina i Svetoga Duha.
Braćo i sestre, osnovna je zapovijest koju je Gospod dao ljudima da je svima, u ovom svijetu, potrebno istinsko pokajanje.
Dakle, ono što čovjek približava i vodi čovjeka ka Bogu jeste, prije svega, istinsko pokajanje i poznanje svoje nemoći. Kroz ovaj proces čovjek se približava Bogu i shvata svoju nemoć. Spoznajući da je stvorenje Božije čovjek shvata veličinu svemoći Božije koji je naš stvoritelj, istinski Bog Koji je sišao na zemlju da spase rod ljudski. To su osnovne istine koje čovjek treba da zna. Ukoliko ne poznaje ove istine čovjek će lutati u ovome svijetu. I oni koji dolaze u crkvu a ne poznaju i ne žive istinskim pokajanjem biće prazni i osjećati tugu, nevolju, nesreću, nemajući radosti u svom životu ne hode istinskim putem.
Zato svako od nas treba da se potrudi da dostigne istinsko, prije svega nelicemjerno, pokajanje čovjeka koji živi u istini. Onaj koji se licemjerno kaje, ne mijenjajući svoj život, neće dostići do Boga i Carstva nebeskog.
Kako da prepoznamo da li se istinski kajemo i šta je to što nam pokazuje da smo na istinskom putu pokajanja?
Ako to ne znamo i ne prepoznamo nećemo znati ni da li se zaista kajemo i kakav je unutarnji osjećaj pokajanja.
Kod svetih otaca Crkve postoje dvije stvari na koje treba obratiti pažnju. Jedna od njih je da čovjek, koji se istinski kaje, koji se približava Bogu, koji zadobija blagodat Duha Svetoga, koji je na putu ka Carstvu nebeskom, ima osjećaj mržnje prema grijehu.
Dakle, prvi osjećaj koji čovjek dobija kada se istinski kaje, kada se mijenja, jeste odvratnost prema grijehu i mržnja prema njemu. Silu one mržnje, koju mi, nažalost, usmjeravamo prema svojim bližnjima, mrzeći ih i osuđujući, treba da okrenemo ka grijehu. Kada čovjek uvidi da u sebi ima neki grijeh znak njegovog pokajanja, i prije sveja oproštaja grijeha, jeste da zamrzi taj grijeh ne primajući ga u svoje srce, odrvaraćajući se od njega u svom unutarnjem biću. Kada se čovjek u svom unutarnjem biću bude odvraćamo od grijeha onda taj grijeh nikako neće moći da prodre u naše srce i čovjek će uspjeti da se zaustavi na putu griješenja.
Osjećaj mržnje prema grijehu nam je potreban kako bi znali da se istinski kajemo. Ako nemamo taj osjećaj ili ako činimo grijeh, koji nas porobljava, treba da znamo da smo dakelo od Boga i da nemamo nikakvu zajednicu sa Njim. Koliko god dolazili u crkvu, ako nemamo osjećaj mržnje prema grijehu mi smo udaljeni od Boga. A svaki čovjek može da dođe do ovog osjećaja ukoliko se istinski kaje.
Drugi osjećaj koji čovjek mora da ima čovjek u svom životu, koji će označiti njegovu vezu sa Bogom, je povezan i sličan ovom prvom, osjećaju mržnje i odvratnosti prema grijehu, ali je i dublji. On traži da čovjek, koji duhovno ispunjava zakon Gospodnji, treba sebe da osjeća kao dužnika Božijeg.
Dakle, da bi istinski ispunjavao zakon Gospodnji na duhovan način, čovejk treba da ima osjećaj da ništa ne ispunjava i da je veliki dužnik Bogu. Onaj koji tjelesno ispunjava zakon, ispunjavajući ga samo na spoljašnji način, ima osjećaj da time čini neku uslugu Bogu.
Međutim šta se događa? Čime se to hrani čovjek koji misli da čini službu Bogu, smatrajući sebe pravednikom koji zadužuje Boga?
Čovjek koji misli na takav način napaja se sa dvije najveće i najgore strasti, u čiju zamku čovjek može da upadne u ovome svijetu, a to su sujeta i gordost. Dokle se god čovjek napaja demonskim silama sujete i gordosti, misleći da ispunjava zakon Gospodnji, on se, padajući u grijeh sujete i gordosti, udaljava od Boga. Potrebno je da čovjek u sebi izgradi osjećaj dužništva prema Bogu što znači da se spusti u dubinu smirenja gdje će jasmo moći da vidi Boga shvativši da je On Taj koji djela u njemu.
Izvršavajući zapovijesti Gospodnje, čovjek će biti u stanju da vidi da je u njemu prisutna blagodat Duha Svetoga koja mu pomaže da se održi na tom putu. Osjećaj da smo dužnici Božiji upravo je jedini znak da smo u istini i da stojimo u njoj. Tada ćemo imati iskreno i istinsko pokajanje kroz koje ćemo moći da zadobijamo plodove Duha Svetoga.
U ove dvije tačke čovjek mora da pronađe sebe. Ako nema toga on je na pogrešnom a ne na putu Gospodnjem. Nažalost, i ako sve spolja čini: i ako dolazi u Crkvu, i ako se pričešćuje, ide na liturgije, posti, moli se, takav čovjek sve to čini sa sujetom i gordošću što je, avaj, pogibao. Takav čovjek je promašio Boga i neće stići u zajednicu sa Njim, koliko god ispunjavao sve spoljašnje.
Zato je potrebno da obratimo pažnju i da znamo da je mržnja prema grijehu, svom svojom dušom, ključna stvar da bi nam Bog oprostio grijehe, kako kažu sveti oci. U Psaltiru postoji jedan stih koji kaže: Punom mrzošću omrzao sam Gospode grijeh a to je Božiji i dar Duha Svetoga.
Omrzao sam grijeh, znači da sam se sjedinio sa Bogom. Da mrzim grijeh znači da se Bog uselio u mene, da se u mene uselila čistota koja mrzi grijeh.
Ako, pak, ne mrzi grijeh nego ga još i čini otvoreno (jer je još gora stvar vidljivo imati i činiti grijeh) znači da čovjek živi potpuno tjelesno i da se nije ni dotakao života po Bogu i Duhu Svetom.
Dakle, prestanak činjenja spoljašnjih grijehova je prva stvar na tom putu. Kada čovjek ne čini grijeh djelom je prvi korak koji će čovjek učiniti na putu pokajanja. Posle toga nastupa onaj drugi dio- borba sa samim sobom u svom unutrašnjem biću, gdje ćemo vidjeti dokle smo stigli i jesmo li se zaustavili na putu griješenja djelom. Ako nismo mi živimo samo tjelesno. A kada već živimo tjelesno onda se na nas odnosi onaj drugi smisao života kada, u svom licemjerstvu, gordosti i sujeti, smatramo da ispunjavamo zakon Božiji.
Međutim, šta se nažalost događa?
Mi tada upadamo u zamku osuđivanja dugih što je pokazatelj da smo na lošem putu i da nismo u zajednici sa Bogom.
Zato, braćo i sestre, obratimo pažnju kako živimo. Naše molitve, naš post, naše pričešćivanje Tijelom i Krvlju Gospodnjom, dolazak na svete liturgije i život u Hristu u tom slučaju, biće nam pokazatelj ove dvije stvari koje živimo imajući ih u sebi čiste i jasne. Ako nije tako onda nam je potrebno još dublje pokajanje. Ukoliko nije tako, mi kao pravoslavni hrišćani, bićemo najveći licemjeri u ovome svijetu a ne drugi ljudi koji i ne znaju za ovaj duhovni zakon. Mi smo se krstili upravo da bismo dobili taj duhonvi zakon odnosa sa Bogom u Duhu i istini. Ako tako ne živimo onda je sav naš život jedno licemjerje, promašaj, i naći ćemo se najudaljeniji od Boga ako nastavimo da živimo na taj način.
Oni koji nisu poznali istinu na ovakav način imaće opravdanje pred Bogom. A mi, kojima istina data na ovakav način, kakvo ćemo opravdanje dati Bogu Koji nam je dao sve, dao nam i Sebe da Ga dobijamo u svoj Njegovoj punoći.
Obratimo, zato, pažnju kako živimo. Trudimo se da zadobijemo ovakav plod, istinski plod: mržnju prema grijehu kao prvu i osnovnu dimenziju života u Hristu i čistoti sjedinjenja sa Bogom. Drugi plod, koji nam potrđuje da su nam oprošteni grijesi i da nam Bog oprašta grijehe, je da se osjećamo dužnicima Božijim.
U Svetom Jevanđelju se kaže, kada ispunite sve što vam je zapovijeđeno u Jevanđelju, kaže Gospod, kažite: Mi smo sluge beskorisne, nepotrebne sluge. To znači imati osjećaj da smo dužnici Božiji i da je malo jedan naš život da vratimo taj dug Bogu. I da živimo hiljadu života opet bi bilo malo u odnosu na dar života vječnog koji nam Bog daje i dao nam. Potrudimo se, zato, da ne budemo na strani onih koji će biti osuđeni živeći sujetom i gordošću u ovome svijetu.
Smatrajmo sebe dužnicima Božijim, spustimo glavu pod poćnu Božiju ruku. Smirimo se, shvatimo svoju nemoć. Onda će nam Bog dati Sebe kroz Koga ćemo prepoznati prisustvo Njegovo u sebi tako što ćemo zamrzjeti grijeh, tako što ćemo zamrzjeti sve što je protivno Božijem zakonu, tako što ćemo zamrzjeti ono što nas prlja, dobijajući kroz to istinski osjećaj i potvrdu da smo na putu Carstva nebeskog.
Treba ovoga da se držimo do samog svog kraja da to ne bude osjećaj koji se javi pa nestane, već neprestani osjećaj koji čovjek mora da izgrađuje težeći mržnji prema grijehu, ne mržnji prema čovjeku, ne prema bližnjem, ne prema bratu, nego mržnji prema grijehu. Drugo je da budemo dužnici Božiji znajući da još mnogo toga treba da uložimo da bi nam Bog dao oproštaj grijehova.
Zato, braćo i sestre, obratimo pažnju kako živimo da ne bismo bili kao nemudri. Budimo kao mudri, kao oni koji žive istinskim životom u Hristu dostigavši tako da i u ovom životu osjetimo šta je Carstvo nebesko a u vječnom životu naslijedivši zajednicu života u Carstvu nebeskom, Carstvu Oca, Sina i Svetoga Duha.
Amin.
Priredila: Slobodanka Grdinić
