Besjeda oca Luke iz manastira Grigorijata u Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja u Podgorici – 30 oktobar 2022. ljeta Gospodnjeg
Visokoprosvećeni Mitropolite gospodine Joanikije, sveti arhijereji, časni oci i saslužitelji, ljubljani narode Božiji,
Blagodat Svetoga Duha poplavila je u ovom trenutku ovaj hram, kao što ispunjava svaki pravoslavni hram za vrijeme božanstvene Liturgije. Ali takođe poplavila je i blagodat Božija ovaj hram u ovom momentu zato što smo svi došli ovdje danas da se pomolimo za upokojenje duše blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija. Došli smo, mala delegacija sveštenog manastira Grigorijata, otac Teologos i ja, zato što nas je ličnost Mitropolita povezala sa ovim mjestom i generalno sa srpskim narodom.
Razlog zbog kojega smo se vezali sa blaženopočivšim Mitropolitom jeste takođe i sada blaženopočivši iguman našeg sveštenog manastira otac Georgije. Bilo je to 70-ih godina kada je naš blaženopočivši iguman upoznao arhimandrita Amfilohija, to se desilo u vrijeme kada su obojica bili na studijama na Teološkom fakultetu u Atini. Njihovo upoznavanje se pretvorilo u duhovnu vezu ljubavi i prijateljstva, a onaj koji ih je povezao bio je Sveti Justin Popović.
Asketski lik Svetog Justina Popovića, njegova duhovnost i njegova ljubav za Hrista, sjedinila je ovu dvojicu ljudi. Mitropolit Amfilohije, držeći se predanja Svetog Justina, projavio je i predanje Crkve u njenom kontinuitetu, i zbog toga, bog takvoga predanja, i mi smo pratili našeg blaženopočivšeg igumana, a preko njega i Mitropolita Amfilohija koga smo zavoljeli, koga smo uvijek voljeli i koga i sada, kada više nije među nama, najviše volimo.
Šta je zapravo teologija koja karakteriše ličnost Svetog Justina, oce Amfilohija i Georgija? To je jedna svakodnevna borba protiv čovjekocentrizma, latinski izraz jeste humanizam. Šta je zapravo čovjekocentrizam ili humanizam? To je filozofija života bez Hrista. Humanizam je prvi grijeh čovjekov i svi grijehovi ljudski zapravo proističu iz humanizma.
To je učinio i prvi čovjek Adam, koji je ostavio Božiju zapovijest i krenuo da radi ono što on hoće. Ovo činimo i mi svaki put kada ostavljamo ono što Bog hoće od nas, a činimo ono što mi hoćemo. Prevazilaženje humanizma i poboljšanje na bolje jeste samo u onom slučaju kada je život jedino moguć kroz Hrista.
Sveto jevanđelje nam daje rešenje kako da prevaziđemo čovjekocentrizam i kako da postanemo Božji ljudi, bogoljudi, a ovaj svešteni hram je jedan znak postojanja bogočovječanstva. Pročitao sam da je Mitropolit Amfilohije prije nego što će napraviti ovaj hram rekao da je jedan grad bez sveštenoga hrama kao tijelo bez srca. Jedan drugi pokazatelj bogočovječanskoga života jesu učenja našega blaženopočivšeg Mitropolita koga sam imao priliku da dobro poznajem.
Bio je mladi teolog kada je u to vrijeme bezbožnička vlast donijela jednu odluku vezano za obrazovanje. Njegova duša nije prihvatila ove mjere i napisao je da jedno obrazovanje bez Hrista jeste katastrofa.
Vidio sam dušu Mitropolitovu, takođe, u jednom tekstu na grčkom jeziku koji je imao naslov Poštovanje, obožavanje i djevičanstvo. Tamo je sa dvije riječi rekao nešto vrlo prosto: Obožavanje Boga, nije samo idenje u crkvu, nije samo da čitamo sveštena bogosluženja i riječi bogoslužbene, ali je i ovo. Međutim, to je cijelo naše prinošenje, cio naš život Hristu. Zato što istinsko poštovanje i obožavanje pripada samo Bogu, isto tako i djevičanstvo nije samo to da bi neko bježao od tjelesnih grijehova, jer je djevičanstvo zapravo da svak prinosi cio svoj um i cijelo svoje tijelo i svoje srce ljubavi Božijoj, Hristovoj.
Dakle u članku Mitropolita Amfilohija, o kojem govorim, vidio sam zapravo bogočovjekocentrizam, a ne humanizam.
Još nešto mi je razbistrilo sliku o tome šta je to bogočovjekocentrizam Mitropolita Amfilohija. U jednoj drugoj besjedi Mitropolitovoj, koju je napisao na grčkom jeziku, ali koja postoji prevedena i na srpski jezik, kaže se da dobrotoljubivi pokret na Balkanu jeste zapravo pravi odgovor na humanizam koji dolazi iz Evrope. Dakle ovaj humanizam koji je nastupio u vrijeme Svetog Nikodima Svetogorca i drugih dobrotoljubivih staraca, dolazi i nama, u svakom vremenu zapravo dolazi, ali evo danas dolazi iz Evrope. Pričinjava nam veliku radost zato što vi, blagočestivi srpski narod, ne prihvatate takve uticaje humanizma kao što smo i nedavno mogli da čujemo u besjedi Svjatjejšeg Patrijarha Porfirija.
Svaka naša lična odbojnost prema humanizmu, svaka naša razumna distanca od humanizma jeste jedan prinos Hristu.
Vidio sam jedan vrlo lijep živopis na kojem je predstavljen Mitropolit kako prinosi ovaj hram Hristu. Ovaj duh treba da razvijamo i lično i na širem planu. Ovo o čemu pričam imao sam priliku da vidim u prošlosti obilazeći mnoge manastire i mnoge parohije u Srbiji. Ova borba nastavlja se i postoji do današnjeg dana. Vidio sam takođe sve ovo i na licima sveštenika, klirika koje sam uspio da sretnem za ova dva dana. Takođe sam ovo vidio i na licima naše braće vjernika sa kojima sam imao priliku da komuniciram.
Ali da budemo iskreni prema samima sebi, borimo se sa našom prirodom, u nama se naša priroda ljudska koja je slaba, naročito pokazuje. I naša pala ljudska priroda hoće i traži da se ponašamo čovjekocentrično. Međutim, naš Gospod sa svojom ikonomijom, sa svojim ustrojenjem doma i cijele ljudske tvari, nam je pokazao pravi put. Naš Bog je nebeski žetelac, baca svakoga dana sjeme blagodati na nas, bodri nas svakodnevno da se borimo, da u našim srcima iznikne to sjeme koje Gospod posijao, ali da da svoj plod ne samo u nekom broju: trideset ili četrdeset nego u stotini.
Tražim molitve Visokopreosvećenog Mitropolita i ostalih svetih arhijereja, kao i molitve pobožnog sveštenstva i vas blagočestivog vjernog naroda. Da svi nastavimo našu borbu i da istrajemo u oboženju, jer zapravo učenje Svetog Justina i naših svetih otaca Amfilohija i Georgija, jeste zapravo idenje ka oboženju.
Blagodat Božija neka uvijek bude sa nama i da nas osveštava!
Visokopreosvećeni hvala vam i tražim vaše molitve!
Besjeda Mitropolita crnogorsko-primorskog g. Joanikija u Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja u Podgorici – 30. oktobar 2022. ljeta Gospodnjeg
U ime Oca i Sina i Svetoga Duha.
Draga braćo arhijereji, časni oci sveštenici, Vaša ekselencijo gospodine ambasador Ruske Federacije u Crnoj Gori, draga braćo i sestre,
Zahvaljujem vam od srca što ste se danas sabrali u ovako velikom broju na ovu svetu službu, da se zajednički Bogu pomolimo, da se pričestimo Svetim tajnama Hristovim i posebno da se danas ovdje molitveno sjetimo našega blaženopočivšega Mitropolita Amfilohija, velike ličnosti vaseljenskih razmjera. Kada gledamo na njegov život od rođenja pa do upokojenja, posebno kada gledamo na njegova djela, možemo nazreti Hrista kroz njegov lik, jer nemoguće je da čovjeku uspije u ovome životu da ostavi tako duboki trag, da učini tako velika djela, ne samo što je podigao ovaj hram i hram u Baru i mnoge svetinje po Crnoj Gori obnovio, ne samo to što je sabrao djecu i narod u hram Božiji, što je priveo Hristu, nego i to koliko je pretrpio od protivnika koji su na svaki mogući način gledali da spriječe njega i njegovo djelo.
Znamo koliko je imao teškoća u Crnoj Gori, imao je naravno i drugih teškoća, nije u životu nikada lako. Prošao je jedan trnoviti put, ali je imao Hrista u svome srcu i nikada se nije žalio, mnogo je trpio i na mnoge stvari nije ni obraćao mnogo pažnje. Znao je, naravno, sve ono što je bilo, kako je bilo, koliko je lično on bio predmet osporavanja, kamen spoticanja, kao što Gospod Isus Hristos kaže. I to je tako otprilike dato apostolima Hristovim, a on je zaista bio apostol našega doba. Dakle na njega se može primijeniti riječ Svetog apostola Pavla koji govori, ne samo da govori nego kliče: Sve mogu u Hristu Isusu koji mi moć daje!
Naš blaženopočivši Mitropolit bio je neumoran. Nikada ga nismo mogli stizati i pratiti pa čak ni u poslednjim godinama njegovoga života niko od nas ne bi mogao da preuzme na sebe toliko obaveza i toliko tereta. Naravno sve u ovome životu, tako je Božiji promisao, ima svoju granicu pa je i on pred sami kraj svoga života malo pobolovao i kako je govorio, pošto je bolovao od teške bolesti, zahvaćen ovom epidemijom, koja je nadamo se prošla, a tada je bila u zamahu, pa je govorio: Bog mi je dao takvu priliku da sastradavam sa milionima ljudi koji su zaraženi, a mnogi od njih i umiru. I tu je pokazao svoju veliku širinu.
On je, draga braćo i sestre, zapamćen u cijeloj pravoslavnoj vaseljeni kao veliki Hristov jerarh. Posobno nam je drago što su ga zapamtili i sa velikom ljubavlju ga pominju braća Svetogorci. Danas ste čuli riječ našega dragog brata u Hristu i velikog prijatelja oca Luke iz manastira Grigorijata, koji je došao sa blagoslov njegovoga igumana i sa svojim sabratom ocem Teologosom, koji je iguman na ostrvu Idri, ali je takođe grigorijanski monah i sabrat i to otkriva samo da je i naš Mitropolit bio po duhu Svetogorac. A i kako bi mogao izdržati sve teškoće i svoj trnoviti krstonosni put sa mnogo osporavanja, kako rekosmo, da nije bio čovjek Duha Svetoga – Božiji čovjek, da nije bio čovjek molitve. Znali smo ga ponekada sresti jako zamišljenog, jako opterećenog, vidjelo se to na njemu, mada ga nikad te teškoće nisu slomile, ali vidjele su se teškoće i stradanja njegova velika unutrašnja, pa bi se po koji dan povukao radi molitve, a onda se utješen blagodaću Svetoga Duha vraćao potpuno obnovljen, podmlađen sa novom silom. Vidi se da je svima oprostio za sve i ne mari ni za šta na ovome svijetu, čak ni za svoj život, samo da Gospodu ugodi i da se žrtvuje za svoju Svetu crkvu i za svoj narod.
Takav je bio i što se tiče ovih naših okvira, ali takav je bio i u Svetom arhijerejskom saboru, takav je bio i na Saboru na Kritu, na vaseljenskom planu, njega su sve rane, sve teškoće svih hrišćana, ako hoćete i svakog čovjeka, boljele. On je bio sastradalna duša koja osjeća patnje svoje pastve i svojih bližnjih, na kraju i svakoga čovjeka.
Znamo koliko je sirotinje i tužnih utješio, koliko gladnih nahranio, koliko obeshrabrenih ohrabrio. Znamo njegovu žrtvu za Kosovo i Metohiju. Eno sada otiđite u bilo koje srpsko selo, bilo koju srpsku kuću na Kosovu i Metohiji, prvo što će vas pitati kad čuju da ste iz Crne Gore, nešto za Mitropolita Amfilohija i naravno posvjedočiće vam o njegovoj ljubavi i za kosovsko-metohijske svetinje i za naš raspeti mnogostradalni srpski rod na Kosovu i Metohiji.
On je bio kao i Njegoš u svom vremenu, kako je to Ivo Andrić rekao, tragični junak kosovske misli. On je produžio Njegoševu i kosovsku i lovćensku misao.
Na kraju, draga braćo i sestre, zbog njegove žrtve, on se nastanio u naručje Hristovo, ali se istovremeno nastanio i u srcima i duši svoga naroda i tu mu je mjesto. Iako je otišao, ali pošto on prebiva u duši svoga naroda, on je, draga braćo i sestre, i dalje sa nama, i on nas krijepi ne samo svojim primjerom nego i svojim molitvama koje uznosi pred prijestolom Božjim za sve nas.
Neka bi vas Gospod za ovu ljubav koju imate prema svome ljubljenome blaženopočivšemu arhipastiru, Bog obilno nagradio i okrijepio i pravim putem rukovodio u sve dane vašega života, da vas njegov primjer uvijek ohrabruje jer imamo dosta teškoća i dosta iskušenja u svim vremenima pa i danas, a biće ih i ubuduće. Ali on nam je kao Božiji čovjek pokazao pravi put, zapravo sjedinio nas sa Gospodom i Spasiteljem našim Isusom Hristom, koji je Put Istina i Život. Njemu slava, čast i poklonjenje sada i uvijek i u vjekove vjekova. Amin!
Besjeda Arhiepiskopa mihalovsko-košickog g. Georgija iz Pravoslavne crkve čeških i slovačkih zemalja – 30. oktobar 2022. ljeta Gospodnjeg
Dva su mnomenta vezana za Mitropolita Amfilohija koja su mi ostala u pamćenju. Leto 2017. godine, dolazi Mitropolit Amfilohije da služi Svetu liturgije u crkvi Uspenija Presvete Bogorodice u selu Nižnja Ribnica, gde se čuva jedna čudotvorna ikona i to je najvažniji duhovni centar naše eparhije u istočnoj Slovačkoj. Pre služenje, mladi kreću da 20 km idu peške, a na početku ovog krsnog hoda bio je Mitropolit Amfilohije. Mi smo mu rekli: Vladiko, blagoslovite ove mlade ljudi da putuju, srešćemo se sa njima ponovo na svenoćnom prazničnom bdeniju. Mitropolit mi je odgovorio: Ajde, Vladiko, pusti me, ja ću sa njima. Išao je peške sa njima, pevajući bogomoljčke pesme. Dušom je bio mlad uvek. I u tom momentu svi mladi su bili svesni da Vladika nije mlad telom, ali da je bio je mlad duhom, da je bio sa njima i jedan od njih. Takav je bio Amfilohije i takav je ostao i zapamćen u Slovačkoj.
Drugi događaj je bio 2019. novembar 12. novembra, na praznik Svetog Jovana Milostivog, koji je pokrovitelj Saborne crkve u Košicama, i ako ne grešim to je bilo poslednje putovanje blaženopočivšega u Slovačku. Došao je iscrpljen, to je bilo pred litije i sva ona događanja u Crnoj Gori, negde pre epidemije korona virusa. Vladika Amfilohije mi je rekao: Hajde, Georgije, ovde sam, malo sam umoran, ali rekao sam ti prije pola godine da ću doći i evo me. Takav čovek, takva ljubav!.
Na kraju hoću da kažem jednu stvar: Nedostaje nam! Ne samo vama ovde, nedostaje i nama u Slovačkoj. Mitropolit Amfilohije se u vreme sukoba unutrašnjeg u našoj pomesnoj Crkvi čeških zemalja i Slovačke, borio kao lav za našu pomesnu Crkvu, jer, kako je govorio: Vi ste nas rodili kao crkva Svetih Kirila i Metodija, i mi smo vas rodili ponovo pred Drugim svetskim ratom. Imamo obaveze, vezani smo jedni za druge.
Ja sam siguran, ako mogu da tako kažem, da on predstoji pred prestolom Jagnjeta Božijega služeći Svetu liturgiju i njegovima molitvama neka se ukrepljava pravoslavlje širom Crne Gore, širom Srbije i u našoj Slovačkoj! Neka se ova vizija vaseljenska, istinske ekumene pravoslavne, kojoj je bio Vladika Amfilohije eksponent, zacari u našim srcima i u saznanju čitave pravoslavne Crkve. Neka nam Bog milostiv bude njegovima molitvama!
Besjeda Episkopa bregalničkog Marka – 30. oktobar 2022. ljeta Gospodnjeg
Želim da vam prenesem blagoslove i pozdrave našeg Arhiepiskopa ohridskog g. Jovana i da u njegovo ime pozdravim ovaj skup i pomolim se za dušu našeg divnog Mitropolita Amfilohija, koji nije zaboravio Makedoniju do kraja svog života.
Kad je naš Arhiepiskop Jovana bio u zatvoru i kada je cela Ohridska arhiepiskopija bilo u teškom stanju, Mitropolit Amfilohije je jedan od retkih episkopa koji je posetio i našu Ohridsku arhiepiskopiju i naša bogoslužbena mesta koja su bila u kućama i stanovima, zbog poznatih razloga. Međutim, nije samo posetio bogoslužbena mesta nego je otišao i nekoliko puta posetio Arhiepiskopa Jovana u zatvoru. Ispunio je jevanđelsku perikopu kad kaže Hristos: Gladan bejah i nahraniste me, žedan bejah i napojiste me, gost bejah i primiste me, bolestan bejah i posetiste me, u tamnici bejah i obiđosše me.
Zaista je Mitropolit Amfilohije ispunio Jevanđelje i živeo je Jevanđelje kroz ceo svoj život i pomagao svima nama, celoj Crkvi pravoslavnoj. Eto tu je Visokopreosvećeni Arhiepiskop Georgije koji kaže da je i Slovačka zahvalna njemu kao i naša Crkva, i cela pravoslavna Crkva. Jer je Mitropolit Amfilohije brinuo o svim pravoslavnima u svetu i naravno molio se za njih, a sada se još prisnije moli pred Prestolom Božjim i zato ima i našu zahvalnost. I ako da Bog da ga pominjemo uvek u molitvama, na liturgijama i da se jednog dana susretnemo sa njim u Carstvu nebeskom i da produžimo ovu Liturgiju koji smo danas služili da produžimo u večnost u zagrljaju našem Gospodu.
Neka je večan spomen Mitropolitu Amfilohiju i neka se moli Bogu za nas, zato što nam još predstoji borbe, i kod nas u našoj, ali u pravoslavnoj Crkvi, da se sve šizme i problemi reše. Daj Bože, njegovim molitvama. Amin!
Besjeda Episkopa raško-prizrenski Teodosije – 30. oktobar 2022. ljeta Gospodnjeg
Kad se pomene Kosovo i Metohija, bar u ovo novije vreme, nemoguće je ne pomisliti na Mitropolita Amfilohija i na Vladiku Atanasija. Prosto ih je nemoguće razdvojiti ne samo na polju teološkom, kao profesori na fakultetu i posle kao episkopi, i njihova briga i rad oko svetinja, naroda na Kosovu i Metohiji, nego uopšte. Njih je Gospod spojio i uputio jedne na druge.
Kad vidimo koliko su samo uradili za ovo, rekao bih, kratko vreme zemaljskog života, imam utisak da im je Gospod dodelio tri života. Toliko su nesebično služili, radili, a mi smo to najbolje osetili, prolazeći našu golgotu, naše svetinje, sveštenstvo, naš narod na Kosovu i Metohiji.
Još od studentskih dana bio je vezan za manastir Dečane, za Svetoga kralja velikomučenika Stefana Dečanskoga, za igumana Makarija, Justina. Zaista u Dečanima i iz Dečana je crpio one najslađe sokove duhovnosti i uvek je rado dolazio, kako u Dečane tako i, pre svega, u Pećku patrijaršiju. Mnogo je brinuo i kao Egzarh, čuvar trona Pećkog, za sestre, za manastir, kada je bilo najteže, naročito 1999. i 2004. godine kroz sve ono što smo prošli. Rekao bih da je naš Mitropolit živeo Kosovo. To je bio njegov život, ono što je Kosovski zavet to je bio sadržaj njegovog života, jedna nesebična žrtva za Crkvu, za svetinju, za bližnje i to smo mi najbolje svi doživeli.
I evo kako nas je danas ovde sabrao u ljubavi svojoj iz svih krajeva, iz Slovačke, Severne Makedonije, Hercegovine, Svete Gore, Slavonije, naše Krajine… i zaista to govori o širini njegove ličnosti o dubini njegovog biće. Kao student pošto nisam završio bogosloviju, kao i moj brat i saslužitelj Mitropolit, rekao bih da su nas upravo njihove molitve, i oni kao pojava, privukli da ostavimo sve i da krenemo za Hristom, da služimo Hristu. I onda malo zbunjen, onako kao student sedeo sam u prvoj klupi, snimao sam njegova predavanja, jer nisam mogao u trenutku da pratim sve reči koje je on govorio. Trebalo mi je posle da to preslušam, da prepišem, da upijam njegove misli, reči i ostalo, ali ono što mi je ostalo upečatljivo, to je njegovo lice, a najpre njegove oči. Kako su njegove oči sijale ljubavlju Hristovom, da je mogao sve da nas zagrli tom ljubavlju. I naročito kad se sretnemo, da li ovde u Crnoj Gori ili bilo gde, taj prvi susret govori o toj njegovoj velika ljubav. Kako nas je Hristom voleo, kako nas je sve grlio. I šta da kažem drugo nego da je to zaista jedna velika privilegija što smo živeli u vremenu kada su oni učili, pevali i mogli smo na njihovom primeru da se učimo šta znači život u Crkvi, šta znači služenja, šta znači voleti Hrista. I hvala Bogu da su nam ostavili dobar primer i njihova dela, a šta drugo mi da radimo nego da sledimo taj njihov primer i da nastavimo onako kako je naš dobri Mitropolit nastavio služenje i put blaženog spomena Mitropolita Amfilohija.
Neka mu je večan spomen i da nas njegove molitve i dalje prate, da nas čuvaju, da nas učvrste na našem putu ka Hristu. Amin!
Besjeda Episkopa pakračko-slavonskog Jovana – 30. oktobar 2022. ljeta Gospodnjeg
Mitropolit Amfilohije i Vladika Atanasije od prvog dana, ja to znam, i kad sam ih sreo i vidio, mi ne možemo govoriti o Amfilohiju i Atanasiju kao posebnim ljudima, oni su jedan čovek i ko ne zna drugog, on ne može da shvati ovog prvog. To je činjenica i najljepša njihova slika je ona gdje su zagrljeni zajedno. Oni će kao Vasilije i Grigorije u istoriju da uđu, kao Petar i Pavle, ti čuveni parovi-dvojci u istoriji Crkve Božje, proroci, šta god, ali ću ući zajedno. I otišli su zajedno, za nekoliko mjeseci jedan iza drugog.
Evo vladika je govorio koliko su njih dvojica voljeli Kosovo i Metohiju, koliko su s druge strane i poznavali Kosovo i Metohiju, krstarili Kosovom i Metohijom. Vladika Atanasije, što je jako važno, vojsku je služio na Kosovu i Metohiji. Kaže i preorao je tamo dobar dio Kosova svojim stomakom s obzirom na to da je bio inžinjerac pa je postavljao i vadio mine. I za Ćemovsko polje je govorio: Zato je ono tako tako plodno što sam ja svojim stomakom ogulio to polje.
I jedan i drugi su s druge strane kada je naša Krajina u pitanju, a kad kažemo Krajina mi mislimo na Kordun, Baniju, Liku, Bosansku Krajinu, Dalmaciju, Zapadnu Slavoniju, Belu Krajinu u Sloveniji – to je sve jedna velika Krajina kojoj je danas Banja Luka prestonica i Mitropolija, prava istinska Mitropolija… svi smo mi jedno, njih dvojica su imali zanimljivo odnos prema prema Krajišnicima. Oni Krajinu nisu poznavali, po njoj nisu puno obilazili, nisu znali ni naše običaji. Mi smo za njih bili malo neki čudan svijet, što bi rekao Branko Ćopić onako iz svijeta međeda i leptirova.
Grubi vojnici sa preteranim smislom za humor, ko Branko Ćopić i Petar Kočić, ali isto tako buntovni, mi smo ubili Franca Ferdinanda… a onda se Mitropolit jako čudio kada je saznavao da su neki od najvažnijih njegovih prijatelja i drugova ustvari Krajišnici porijeklom i čudio se kako to oni ne ističu. Kada je saznao da njegov jedan od glavnih učitelja čika Miše Đurić, čuveni naš helenista, prevodilac Ilijade i Odiseje, da je on iz zapadne Slavonije. Kada je saznao da je Gojko Subotić, veliki vizantolog, da je on dijete Jasenovca koje je izvučeno iz logora inače s Kozare. I tako su se beskrajno čudili, ali su jednu stvar znali. Niko našu ranu krajišku nije tako duboko doživio kao njih dvojica.
Sećam se jednom u našu Bogosloviju došla Bogoslovija iz Krke, isterana iz Krke, tada su bile negdje drugdje, ne znam. I došli na ekskurziju na Divčibarama i došli su u trpezariju, sećam se, on je došao da ih dočeka, ustao da im progovori i zaridao. On je vrištao od jada i od bola, našeg krajiškog bola. I kada pogledate prve slike, prvi put kada se vidi mantija na Jasenovcu i na Donjoj Gradini, to su njih dvojica 1982. godine kako vode studente teološkog fakulteta.
To je naš bol i naša rana.Ja sam odrastao preko puta Stari Gradiške, odrastao sam sa Jasenovcem i u Jasenovcu, ja ne mogu reći da sam nekad u životu prvi put došao Jasenovac jer ne pamtim sekund svog života da nisam bio tamo. Ali oni su došli da nam pokažu da je taj naš bol iscjeljiv, da je Hristos Bog onaj koji caruje nad grobnicama, grobištima Garavica, Šušnjara, Livna ili Lijevna, kako se kaže, Stare Gradiške, Jasenovca i svakog drugog stratišta. A mi sa svoje strane, mi Lijevčani, naročito, mi smo čuvali kosti onih pobijeni 1945. godine od ustaša. S ponosom kažem nijedan Lijevčanin, osim jednog, nije metak ispalio na Crnogorce koji su se povlačili tada, a meni su kao djetetu pričali za jednog čovjeka, i pokazivali mi kuću, koji je jedini pucao na crnogorske četnike. Njega su naše žene svaku noć lelekale, decenijama dok nije umro lud. E to je dublja ljubav i dublje osjećanje i osjećanje pre svega vaskrsenja, krsta, ali vaskrsenja. I u dan vaskrsenja, siguran sam, da će i Amfilohije i Atanasije zagrljeni sa Jasenovačkim mučenicima da izađu u radost osmoga dana. Amin!
Besjeda gospodina Pavića Radovića, brata svetopočivšeg Mitropolita Amfilohija – 30. oktobar 2022. ljeta Gospodnjeg
Vaše visokopreosveštenstvo, vaša preosvešenstva, braćo sveštenici, sestre, monahinje, monasi, braćo pravoslavna,
Ja sam blagodaran što smo se ovako danas okupili ovde, da bi moga brata, našega Mitropolita Amfilohija, ovako pokušali da pozovemo i prozovemo da nastavi i tamo gdje pošao sa onim odakle je krenuo i ovdje ostavio.
Ja sam bio mlađi od njega, negdje dvije godine nepune i tako rasli smo približno jednako i zajedno. Ali bogami on je uvijek nekako za koplje bio vispreniji, bolji nego ja. Ipak učio sam pomalo i stasavao i eto tu smo gdje smo. Da se Bogu molimo, srpstvo da volimo i šta bi drugo. Blagodarim svima!
Vesna Dević
Foto: Boris Musić
