Dvadeset godina je prošlo od kako je Odlukom Visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini, Pedija Ešdauna, Mostar ponovo postao jedinstven grad nakon podjele na istočni i zapadni, a koja se dogodila u poslednjem ratu (1992-1995.) U toj nevelikoj a podijeljenoj sredini, živi mala srpska zajednica, koja po broju čini svega jednu osminu Srba koji su nekada naseljavali mostarski kraj.
Danas svjedoče da snaga nije u broju nego u Bogu, i da se za hrišćansko ime valja izboriti molitvom, vjerom, ljubavlju, postojanošću i svakim drugim blagoslovenim trudom. Zaborav, ta savremena tekovina, nije uspio da odvoji mostarske Srbe od njihovog istorijskog bića. Možda upravo zato što život u još uvijek raspolućenoj sredini zahtijeva mnogo više od samodovoljnosti i samozadovoljnosti, takođe ”savremenih tekovina” koje su se u našem narodu jako lijepo primile.
Saborna crkva Svete Trojice u Mostaru bila je najveća crkva na Balkanu do kraja 19. vijeka i u svom krilu odnjihala mnoge znamenite Srbe, kojih se danas sa ponosom sjećamo. Srušena je i do temelja zapaljena 1992. godine. Na zemlji starog počivališta moštiju mitropolita Leontija Radulovića, iz pepela natopljenog suzom prazne očne jame, iz koje im oko iskopa brat, sagradili su novi hram, novu nadu.
Mostarsko malo pravoslavno stado sabrano oko svoje Crkve, svjedoči jednu istinsku hrišćansku ljepotu i dobrotu. Zagledani srcem u Hrista, koji im daje snagu da opstanu i kad je teško, gledaju dalje nego što tjelesnim očima mogu sagledati. Trude se da u svakom čovjeku vide brata, a to je i u ovom i u svakom drugom vremenu najveći izazov i velike pažnje vrijedan napor.
O starom i novom Mostaru, o izazovima multikonfesionalne sredine, o neophodnosti prihvatanja drugog, te o ljepoti i ljubavi razgovaramo sa đakonom Branislavom Rajkovićem iz Eparhije zahumsko-hercegovačke i primorske.
