Piše: đakon Pavle Lješković
BEZ LJUBAVI
” Još dok je moja ćerka bila sasvim mala, primijećivala sam kod nje taj psihološki i duhovni problem. U periodu njene adolescencije, vodila sam je naporedo i psiholozima i sveštenicima – duhovnicima. Međutim, baš niko , sem mene, nije uvidio njen problem. Štaviše, ubjeđivali su me da mi je dijete sasvim normalno, te da ja, poput mnogih roditelja, nešto umišljam” – riječi su koje mi upućuje šesdesetogodišnja žena duge , prosijede kose, dok oslanjajući se na podugačak štap bordo boje, sjedi na gumnu, u dvorištu mainske crkve sv. Petke. Priča mi kako su se problemi njene ćerke u narednim godinama i decenijama počeli sve više manifestovati. Nikada sa njom nije uspjela da uspostavi normalan odnos, kakav bi majka i ćerka trebale da imaju. Nikada nije imala ni prave prijatelje i uvijek je sama sebi bila sasvim dovoljna. ” Problem moje ćerke je u tome što ona nije u stanju da razvije dublje emocije prema drugim ljudima. Ona nije u stanju ni da voli , ni da mrzi. Samim tim , nije u stanju da bilo kome bude prijatelj ili , pak, neprijatelj. Taj problem je postao i drugima uočljiv kada se udala za čovjeka, sa kojim se prethodno jedan kraći period zabavljala. Taj brak je zajednica bez ljubavi! Moji unučići – dječak i djevojčica, nikada nisu osjetili pravu majčinsku ljubav. Sada su u periodu puberteta i gotovo nikada nisu kod kuće. Nekada vežu i po par dana a da se nikome od nas ne jave i kažu gdje se nalaze. Za to vrijeme, njihova majka potpuno mirno i bezbrižno sjedi kod kuće, ispunjavajući svoju svakodnevnu rutinu. Njen muž , suočen sa nedostatkom ljubavi od strane svoje supruge, počeo je načisto da propada. Najprije je postao kockar, da bi se ubrzo i propio. I tako ja nijemo posmatram propast te porodice, nemoćna da bilo šta preduzmem”.
Priča mi kako joj je ćerka već dvadeset godina zapošljena u istoj firmi, te kako ni tu nije uspjela sa bilo kim da se zbliži. Svoj posao obavlja mehanički, ne unoseći u njega bilo kakve emocije.
” Nemojte se , oče đakone, začuditi ako vam kažem da je moja ćerka i pored svega toga veoma religiozna! Dolazim iz antikomunističke porodice, u kojoj se uvijek postilo i išlo u crkvu.
Međutim, religioznost moje ćerke mi je uvijek bila odbojna, budući da je u njoj previše forme, dok suštine gotovo da i nema. Ona toliko vodi računa da li je post na vodi ili na ulju, te da li se smije jesti riba ili ne smije. U stanju je da sate provodi u supermarketima, među rafovima, provjeravajući na kutijama proizvoda da li isti u sebi sadrže tragove mlijeka ili jaja. Sa druge strane, nema tu ni pomena o ljubavi prema Bogu i bližnjima, niti spremnosti da se žrvuje za druge”. Kaže mi da je na božićnjem ručku kod njih zatekla sledeći prizor: zet je pripit spavao u sobi. Unučića ni toga dana nije bilo kod kuće. Za sve to vrijeme, za stolom prepunim raznih đakonija, sjedjela je njena ćerka i potpuno bezbrižno objedovala…
Dok sam je slušao, razmišljao sam o tome kako sam i sam upoznao u životu nekoliko osoba, koje nisu bile u stanju da vole. Gotovo uvijek je najteže porodicama tih ljudi, budući da su odnosi u njima slični onima koje je dosta vjerno opisala žena sa kojom sam razgovarao. Lišeni ljubavi i drugih emocija, takvi ljudi svoje živote provode rutinski, bez stresa i nervoze. Međutim, bez ljubavi ne možemo naslediti Carstvo Nebesko! Jer, kako kaže apostol, doći će vrijeme kada će proroštva nestati, jezici zamuknuti, znanje prestati. Tada će samo ljubav ostati, jer samo ljubav ” nikada ne prestaje” (1.Kor.13,8).
(Autor je profesor Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog na Cetinju i đakon u hramu Presvete Trojice u Starom gradu u Budvi)
