Svečana besjeda profesora filosofije Miljana Mijuškovića izgovorena na tradicionalnom crkveno-narodnom saboru održanom na Tominu nedjelju, 27. aprila, na drevnoj Duklji kod Podgorice
„Blaženi koji ne vidješe a vjeruju“
Vaše preosveštenstvo, časni oci, draga braćo i sestre u Hristu, domaćine oče Vladimire Milunoviću i vi, mladi Piperi Svetog Stefana – hvala vam na ukazanoj časti. Velika je radost stajati danas među vama na ovom drevnom mjestu, na saboru u Nedjelju Tominu – u nedjelju vjere!
Našu besjedu naslovismo riječima samoga Gospoda: „Blaženi koji ne vidješe a vjeruju.“
U tišini one noći, kada su se sabrali apostoli i bijahu zaključali vrata iz straha, došao je On – Vaskrsli Gospod. Nije ušao k njima kao onaj koji osuđuje, već kao Donosilac mira: „Mir vam.“ Ali Toma ne bješe tu. I kada su mu apostoli rekli: „Vidjesmo Gospoda“, on ne povjerova. Tražio je da vidi, da dodirne i da osjeti.
Mnogi su Tomu prozvali „nevjernim“, ali ne žurimo sa sudom. Jer zar se i mi, braćo i sestre, ne prepoznajemo u njemu? Savremeni čovjek, okružen dokazima, elektronskim slikama i ekranima, ponekad ne zna kako da vjeruje ako ne vidi, ne dodirne ili ne izmjeri. Tomina sumnja nije bila odbacivanje – naprotiv, ona je bila put ka dubljoj vjeri. Njegova riječ: „Ako ne vidim – neću vjerovati“ nije riječ gordosti, već krik i vapaj duše koja traži i želi da vjeruje.
Živa vjera se ne rađa u algoritmima nauke, nego u srcu koje se rve, baš kao što se i Jakov rvao s Bogom – sve do zore, i sve dok ga Gospod nije blagoslovio. I kao što se Jakov ne odreče, nego istraja, tako je i Toma ostao, tražio, pitao – i dobio odgovor. Ne ukor, nego poziv: „Pruži ruku svoju… i ne budi nevjeran, nego vjeran.“
Svjedočimo dakle, apostol Toma je, kroz svoju sumnju, došao do temelja — do istinske vjere! A na tom temelju, kao što su i ovi temelji Duklje na kojima danas stojimo, narasla je Crkva Hristova. Da ne bi Tomine sumnje, hrišćanstvo ne bi obuhvatilo i opravdalo čovjeka u svojoj cjelovitosti — i njegovu razumsku stranu, i njegovu duševnost ali i njegovu slabost i ranjivost.
Kada pogledamo ovu našu Duklju, vidimo živi primjer tog jedinstva vjere, sumnje, nadanja, slobodne volje i ljubavi. Duklja je bila klasični grčki polis, ali polis koji je preobražen Hristom.Tu više nema filosofske agore kao trga za raspravu. Starogrčka rasprava, traženje, preispitivanje — sada se događaju unutar Crkve, na Liturgiji. Ovdje na Duklji na temeljima ranohrišćanske bazilike gdje smo jutros služili Svetu liturgiju, crkva postade novi centar sabranja i izvor istine. Kao što je antički polis građen na dijalogu, tako je i Crkva hrišćanska sačuvala slobodu preispitivanja, ali je to preispitivanje sada usmjereno ka spasenju, ka ujedinjenju sa Hristom.
Ovi temelji Duklje, na kojima danas stojimo, nisu podignuti rukama samoga društva. Podignuti su rukama onih koji su vjerovali, stradali i nadali se! Ti temelji su podigli i nosili društvo! Na njima braćo i sestre, i mi danas gradimo — ne zidove, već svoje srce, svoju vjeru, i svoj život.
I na kraju da zaključimo: nije se dakle Gospod javio Tomi samo radi Tome, nego radi svih nas koji tražimo istinu i život. Svojim javljanjem Tomi, preblagi Gospod je pomogao i svima nama da lakše vjerujemo u Njega, Vaskrsloga i živoga, i da kroz tu vjeru imamo udjela u vječnoj istini i u vječnom životu. No Hristos ne traži savršenstvo – već iskrenost. On traži srce koje pita, koje traga, koje i kad sumnja – ipak ne prestaje da kuca na vrata vjere.
Zato ako sumnjaš ne bježi. Ako ne vidiš traži. Ako ne osjećaš, klekni i ćuti. Jer Gospod dolazi. I tada će sumnja postati osnov tvoje vjere, ne kao slabost, već kao put. Put ka Onome, koji nam, i danas, šapuće: „Mir vam“!
A kada Gospod uđe kroz zatvorene zidove našeg srca, i kroz ove temelje Duklje, kao što je došao Tomi, i nama će reći: „Pruži prst svoj amo i vidi ruke moje; i pruži ruku svoju i metni u rebra moja, i ne budi nevjeran, nego vjeran.“
I tada će i iz naših srca, kao nekada iz Tominog, poteći riječi: „Gospod moj i Bog moj!“
Jer, blaženi su (i) oni koji ne vidješe — a vjeruju!
Amin.
Miljan Mijušković,
O Tominoj nedjelji, Duklja 2025.
