Na Cetinje sam došao kao tinejdžer 1995. godine. O tom gradu nisam znao gotovo ništa, osim da u njemu postoji fabrika frižidera „Obod“. Kasnije, kad sam ga upoznao, zavolio sam ga. Zavolio sam Cetinje kao grad koji je muzej na otvorenom, kao istoriju koja diše kroz ulice, fasade i hramove. Ali biću iskren, ljude koji tamo žive nisam zavolio, čast izuzecima.
Na Cetinje sam došao da učim Bogosloviju. Krenuo sam pun snova, zamišljajući školu u kojoj je sve na jednom mjestu, toplu zgradu i uređen dom, kao u Banjaluci. Realnost me je dočekala potpuno drugačija. Sem volje i blagoslova mitropolita Amfilohija da oživi najstariju školu u Crnoj Gori i obnovi život oko Cetinjskog manastira, gotovo ništa nije bilo kako treba.
Već prvih dana upoznali smo najvećeg cetinjskog neprijatelja, kišu. Padala je danima i nedjeljama, kao da nikada neće stati. Naše cipele su bile više mokre nego suve, a čarape smo sušili kraj peći kao vojnici u rovovima.
Učionice su bile na jednom kraju grada, trpezarija na drugom, bogosluženja kod Manastira, a internat na četvrtom mjestu. Svakog dana smo prepješačili Cetinje od istoka do zapada i od sjevera do juga. To nam je postala svakodnevica.
Život je tekao u strogom ritmu: rano ustajanje, higijena, bogosluženje, doručak, časovi, ručak, malo slobodnog vremena, zanimanja, večernja služba, pa ponovo put kroz kišu do internata i povečerje. Na tu rutinu smo se navikli brzo. Na glad nikad u potpunosti.
Često smo u trpezariji sanjarili o kući. Jedan drug je uzdisao za Big Mekom iz Mekdonaldsa, opisujući kako je mekan i sočan. Drugi je pričao o pekarskoj vekni i borbi za okrajak. Treći je pominjao majčinu pogaču i govorio kako je svaki zalogaj isti, ma gdje zagrizeš.
Kad je došao post, mislili smo da ga niko od nas neće izdržati. Tada sam prvi put čuo za ukljeve, suvu ribu koju su neki nazivali specijalitetom. Gledao sam je u tanjiru i mislio kakav je to restoran gdje je ovo delikates. Ubrzo su došle i masline. Danima sam ih gledao i nekoliko puta pokušavao da ih jedem, ali nije išlo. Drug koji je sjedio pored mene nikad se na njih nije navikao, pa mi je godinama davao svoj dio.
Ali glad je bila lakša od poniženja.
Ubrzo su nam rekli da se čuvamo Cetinjana. Nisu bili blagonakloni prema nama bogoslovima. U početku nisam razumio zašto i šta smo im zgriješili, a onda smo shvatili da smetamo onima koji su htjeli svoju „crkvu“, bez vjere i krsta.
Starije kolege su nam pokazivale kojim ulicama da prolazimo. Često se dešavalo da na putu do internata besposleni ljudi šalju malu djecu da nas šamaraju. Ta ruka nije bolila po obrazu, nego po srcu. Trpjeli smo, znajući da bi svaka reakcija izazvala skandal.
„Blaženi krotki, jer će naslijediti zemlju.“
Tada smo prvi put stvarno razumjeli te riječi.
Dani su prolazili sporo, mjeseci su se vukli, a raspust smo čekali kao spasenje. Ali bi brzo prošao i mi bismo se kao mravi ponovo vraćali svojoj svakodnevici.
S vremenom smo jačali i učili da trpimo. Primjer su nam bili naši profesori, tihi i čvrsti ljudi. Bogosluženja su nam bila najveća utjeha, naročito u Časnom postu, duga i iscjeljujuća.
Slave Bogoslovije su bile praznik duše. Litije, bdenija, svečane liturgije i akademije, uz prisustvo episkopa i profesora. Jedna takva slava me je naučila da jedem ovčiji loj. Pečenje se brzo razgrabi, a ostane samo loj. Dugo sam ga gledao sa gađenjem dok me jedan mlađi kolega nije nagovorio da probam. Od tada ga nikad ne zaobilazim. I danas me njegov ukus vrati u te bogoslovske dane.
Posebna radost bila su putovanja u manastire: Pipere, Ždrebaonik, Kosijerevo, Podlalinsko, Dugu, Ostrog, Podmaine, Savinu i mnoge druge. Tamo smo učili smirenje i blagodarnost, upoznavali skromnu i duhovno bogatu bratiju sa kojom smo ostali prijatelji do danas.
Nikada neću zaboraviti oca Dragana Stanišića, hrabrog i tihog sveštenika. Sa njim smo išli na parohiju i gledali borbe za hramove, policijska ispitivanja i poniženja. Često sam se pitao zašto sve to trpi, a kasnije sam razumio da je to krst službe.
Tako su, između kiše i radosti, gladi i duhovne snage, prošle naše cetinjske godine. Danas se tom gradu vraćam sa tihom blagodarnošću. I da moram sve ponovo, prihvatio bih bez razmišljanja, jer nas Cetinje nije mazilo, nego kovalo.
Naučilo nas je da trpimo, da se molimo, da ostanemo ljudi kad je najteže.
„Ko pretrpi do kraja, taj će se spasti.“
I ako me neko pita šta mi je Cetinje dalo, kažem da mi nije dalo lak život, niti sit stomak, niti suve cipele, ali mi je dalo nešto mnogo veće, temelje za sve što sam kasnije postao.
(Autor je ugledni prota, učenik IV generacije obnovljene Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog (1995-2000)
