U četvrtu nedjelju Časnog posta – Sredoposnu, posvećenu Svetom Jovanu Lestvičniku, kada naša Sveta crkva proslavlja Prepodobnog Jakova Ispovjednika, molitveno i saborno je bilo u ostroškoj svetinji.
Svetom liturgijom u crkvi Svete Trojice načalstvovao je ostroški sabrat protosinđel Ilija, a sasluživala su mu sabraća ostroške obitelji arhimandrit Miron, nastojatelj ostroški protosinđel Sergije, jeromonah Vladimir, jerođakoni Roman i Zosima, kao i kolašinski paroh protojerej Rade Radović, kolašinski paroh.
Bogougodnim pojanjem odgovarala su ostroška bratija, uz molitveno učešće ostroškog monaštva i vjernog naroda.
Načalstvujući o. Ilija je podsjetio da je Sveti Jovan Lestvičnik, koga danas molitveno proslavljamo, veliki podvižnik hrišćanski iz 6. i 7. vijeka, koji je živio u Sinajskoj gori i koji je ostavio veliki trag u istoriji.
– Sam njegov naziv Lestvičnik potiče od imena knjige Lestvica koju je on napisao i koja sadrži 30 pouka prvenstveno o monaškom životu, ali to isto tako može da se vrlo lako prilagodi opšte-hrišćanskom životu – kazao je o. Ilija.
On je potom sabranima objašnjavao pročitano začalo iz Svetog Jevanđelja o iscjeljenju bolesnog dječaka, koje se desilo kada je Hriostos sišao sa Gore Preobraženja sa trojicom učenika, ga je dočekalo mnoštvo naroda.
– Prišao mu je čovjek koji mu se požalio da ima bolesnog sina i kaže da ga Njegovi učenici nisu mogli izliječiti. Dječak je izgleda imao epilepsiju, ali to ne znači da ta bolest nije imala duhovnu pozadinu. Sama riječ epilepsija, na grčkom jeziku znači zgrabiti, posjedovati, imati, tako da je duhovna pozadina te bolesti postojala. Ona se projavljivala naravno tjerajući na patnju sve čalanove porodice tog djeteta. Hristos očigledno razočaran neuspjehom svojih učenika kaže ”O rode nevjerni, pokvareni, dokle ću vas trpjeti, dovedite mi dijete ovamo”. Dok kleči pred Hristom, otac dječakov koji očigledno nije imao dovoljno vjere, kaže ”Ako možeš šta učiniti, pomozi mi”. To bi otprilike značilo, bio sam kod onog i kod ovog, pa sad pošto nemam šta da izgubim, došao sam i kod tebe, pa ti vidi, ako možeš nešto da nam uradiš. Međutim, Hristos mu kaže ”Ako možeš vjerovati, sve je moguće onome koji vjeruje”. Naravno, vjera ne znači da je to nešto što od nas stvara nekog nadčovjeka koji će tjerati demone. Vjera je više poziv da idemo za Gospodom i da slijedimo sve ono što po promislu Božjem sleduje – besjedio je o. Ilija i dodao da tada dječakov otac shvata šta je uradio i kaže ”Gospode pomozi mome nevjerju”.
Tada Hristos poziva da mu dovedu dječaka i govori ”Duše nijemi i gluvi izađi iz njega i više se ne vraćaj u njega”, ispričao je o. Ilija.
– Pravo pitanje je ne da li Hristos može da iscijeli dječaka, nego da li otac može da vjeruje da će Hristos moći da ga iscijeli, jer ništa nije nemoguće onom koji vjeruje. Bog izlazi u susret čovjekovoj vjeri i pravi akter vjere je sam Bog i zbog toga ništa nije nemoguće. Postavlja se pitanje na kraju, kakvi mi treba da budemo kad postimo i kada se molimo? Molitva svakako ide ka Bogu i Bog uzvraća na otvorenost našeg srca i radi ono što naša vjera od Njega traži, ono što je za naše spasenje. Post služi da prilagodimo svoje tijelo i svoj život toj vjeri i omogućava nam da budemo onakvi kakve nas Bog traži – rekao je o. Ilija.
Poručio je i da sve naše promisli proističu iz našeg srca i da je najpreče da naše srce očistimo.
– Srce je najintimniji prostor našeg bića. Ako ga očistimo i učinimo dostojnim Božijeg obitavanja, Bog će boraviti u njemu. Bog se neće useliti u svaku prljavštinu, neće se useliti u licemjereje, u sebičnost, u bezosjećajnost. Naprotiv, On će boraviti samo u krotikima, samo u onima koji su željni pravde, koji su željni istinoljubivosti, koji su milostivi, u onima koji su čisti srcem, u mirotovrcima, u onima siromašnim duhom i onima koji imaju unutrašnje smirenje i blagonaklonost prema drugima – rekao je o. Ilija.
Sabrani koji poste Vaskršnji post, a koji su se postom i molitvom pripremali, primili su Sveto pričešće.
Izvor: Manastir Ostrog
