Njegovo visokopreosveštenstvo Mitropolit budimljansko-nikšićki g. Metodije služio je, sa sveštenstvom, na praznik Rođenja Svetog Jovana Preteče i Krstitelja – Ivanjdan, u ponedeljak 7. jula 2025. godine, Svetu arhijerejsku liturgiju u hramu koji je posvećen ovom prazniku u Rožajama.
Sabranima se riječju arhipastirske besjede obratio Visokopreosvećeni Mitropolit Metodije, čestitajući praznik i hramovnu slavu.
„Dragi oče Slobo, časni oci, braćo i sestre, djeco Božja, sretna vam slava. Veliki praznik Svetog Jovana Krstitelja, rođendan, a samo tri rođendana se u Crkvi proslavljaju, tri rođendana i tri začeća: Hristovo, Bogorodičino i Svetog Jovana Krstitelja. Sva ostala rođenja su na veresiju, to znači vidjeće se šta će od tih ljudi biti. Mi imamo običaj danas da proslavljamo rođendane i treba da se radujemo novom životu i daru Božjem, ali, uvijek, treba imati na umu i to da je ona poslednja tačka ovoga života, kad čovjek prelazi u život vječni, bitna i u tom poslednjem danu se sabiraju svi dani čovječiji i to predstavlja ono istinsko i pravo rođenje za vječnost. To je ovdje, na ovoj zemlji upokojenje. Zato kad svetitelje slavimo, slavimo ih onaj dan kad su se upokojili, jer su za taj dan bezbjedno prešli preko rijeke, na drugu stranu, u utočošte, u luku, u Carstvo nebesko.
Crkva nije slučajno odvojila tri rođendana da proslavlja u svom kalendaru i u svom životu, i Crkva vojujuća na zemlji i toržestvujuća ne nebu, jer je dugo pripremano njihovo rođenje u domostroju spasenja ljudskog i predvječnom planu Božjem. Gospod Koga su najavljivali proroci u Starom zavjetu i nagovještavali Njegovo rođenje, a i Sveti Jovan Krstitelj, čusmo danas na praznik njegovog rođenja, u današnjem Jevanđelju da se javio arhangel Gavrilo njegovom ocu svešteniku Zahariju, koji je sa svojom nevjestom Jelisavetom pozne godine dočekao u bezdjetnosti, a to se u jevrejskom narodu smatralo za veliko prokletstvo, grijeh i biljeg kojim je Gospod obilježio te ljude da nemaju svoje potomstvo. Zato, kad se on neprestano molio, u svojim poznim godinama, za potomstvo i da Gospod skine sramotu s njega i njegove supruge koji su, kao što kaže Jevnađelje, besprijekorno živjeli u postu i molitvi, ispunjavanju svih zapovijesti Božjih, svešteniku Zahariju arhangel Gavrilo javio, šest mjeseci ranije nego što će javiti Djevi Bogorodici da blagovijesti najveću vijest u istoriji roda ljudskog o rođenju Spasitelja svih ljudi“, kazao je Vladika.
Dodao je da se pola godine ranije javio, u hramu dok je kadio, Zahariji i rekao mu da je Gospod uslišio molitve njegove, da ih je spasio od sramote i da će njegova žena Jelisaveta roditi mu sina i, pri tom, još više od toga, da mu nadjene ime Jovan što znači Bog se smilovao.
„I još kaže da će on biti Preteča, odnosno ići će ispred Onoga Koji treba da dođe da Ga najavljuje i da pripremi staze Njegove kojim će Hristos, Koji treba da se ovaploti, da dođe i da narod pripremi da bude spreman za dolazak Njegov. Onda on kaže u svojoj starosti: Kako ću ja znati da će to tako biti, jer sam ja star i suva je utroba nevjeste moje, žene Jelisavete, a on mu kaže: Izgubićeš moć govora, bićeš nijem do časa kad će se ispuniti ovo proročanstvo kao znak tvog nevjerovanja, i milosti i ljubavi Božje koje ima da se zbude nad vama.
Kad je došlo vrijeme da rodi Jelisaveta svi su se okupili srodnici, radujući se tome i kad se rodio mladenac pitaju kako da mu daju ime, a Jelisaveta kaže Jovan, znajući od svoga muža koji joj je napisao i znakovima govorio šta mu se desilo i šta mu je rekao arhangel Gavril. Rodbina kaže: Niko se tako nije u vašoj porodici zvao, dajte da mu damo ime oca njegovog Zaharija da se produži to ime. Ne, nego da bude Jovan, ona kaže. Onda se oni okrenu Zahariji i kažu: Reci nam znacima kako da mu damo ime, a on na tablici drvenoj napiše Jovan i tog momenta progovori i svi vide veliko čudo Božje da će od tog djeteta biti veliki čovjek i prorok“, besjedio je Mitropolit Metodije.
Tri rođendana, naveo je Vladika, koja proslavlja Crkva dugo su pripremana u domostriju spasenja ljudskog. Sveti Jovan ide ispred Gospoda, samo pola godine stariji, i sve do svoje trudesete godine boravio je u pustinji.
„Zbog čega? Ne zato što je tako htio, jer je tako bila promisao Božja. Onaj koji je vladao tim prostorima car Irod, kad se Isus rodio, čuvši od mudraca da se rodio car Izrailjev i misleći da je to neko ko će da ga ugrozi na njegovom prestolu, njega i njegove naslednike, poslao je vojnike da svu djecu po Judeji pobiju i Jerusalimu od dvije godine pa naniže. U tom pokolju, kad su krenuli da ubiju, čuvši da se rodio Jovan, htjeli su i njega da ubiju, majka čuvši to Jelisaveta pobjegla je u pećinu u pustinji. Kad vojnici nisu našli malog Jovana koga su tražili da i njega ubiju, onda su za osvetu ubili njegovog oca Zahariju u hramu, koji je mučenički stradao. On je prorokovao za svog sina da će biti Preteča Hristov. I onda, kaže Jevanđelje da se krv njegova usirila i skamenila na podu od hrama kao svjedočanstvo zločinstva Irodovog.
Zašto je počeo da propovjeda sa 30? To je punoljetstvo kod jevrejskog naroda, prije 30 godina niko nije mogao da nešto javno kaže, da iznosi svoj stav, da bude zreo, da da neki svoj doprinos zajednici u kojoj živi. Tek sa 30 godina se punoljetstvo sticalo i dobijalo pravo da se nešto kaže. Dakle, sa 30 godina izlazi u pustinju Sveti Jovan, propovjedajući, a njegova majka je, odmah, pošto su došli u pustinju, umrla i on kao odojče, njega su anđeli podizali u pustinji. Kad je dostigao 30 godina propovjedao je narodu, krštavao je krštenjem pokajanja, govoreći: Pokajte se, jer se približilo Carstvo nebesko. Šta je Carstvo nebesko i kakvo je ono te se približilo? Kako ćemo i po čemu znati da je Carstvo nebesko blizu ili da je došlo ovdje među nas? Prisustvo Božje je Carstvo nebesko, život u zajednici s Bogom je Carstvo nebesko“, poučavao je Mitropolit budimljansko-nikšićki.
Po njegovim riječima Carstvo nebesko nije neko mjesto za koje treba da kupimo kartu i da stignemo kao na geografsku odrednicu, već je to stanje u kome naša duša prebiva u odnosu i zajednici sa Bogom.
„Da bi mogli da stupimo u zajednicu sa Bogom u zemlji, koja je sva ogrezla u grijehu i u grijehu leži, moramo da se pokajemo, da otvorimo i napravimo mjesto i prostor za dolazak Božji u srce naše i u naše živote. Pokajanje je taj postupak otvaranja dveri ljudskog srca za ulazak i govorenje Gospodu: Da, Gospode, priđi, uđi i useli se u srce moje. Tako je išao i samo to je propovjedao Sveti Jovan. Početak propovjedi Hristove je bio tek nakon smaknuća i ubistva Svetog Jovana Proroka. Znači, Gospod je ćutao i ćutke posmatrao, išli su učenici Njegovi za Njim i ništa nije propovjedao dok je pozivao Jovan na pokajanje. Kad Ga je Jovan vidio rekao je: Gle, jagnje Božje koje je došlo da uzme; šta da uzme na sebe? Da uzme onaj najveći teret kroz koji je smrt došla u ovaj svijet, a to je da uzme grijehe ovoga svijeta na sebe i da nas od njih i od tog tereta oslobodi“.
„Nije mogao Sveti Jovan da nas oslobodi tog tereta, nisu mogli ni svi pravednici i proroci koji su do Hrista bili da nas oslobode ni od grijeha, ni da nas oslobode od smrti, koja je kroz grijeh ušla, da nas spasu. To je mogao samo da uradi Sin Božji. Po čemu je, u stvari, veliki Sveti Jovan? Najavljivao je dolazak u istoriji ličnost koja je po suštini svojoj Bog, a Bog, iako Bog svojim božanstvom nije bio ograničen i apsolutna drugost u odnosu na svu tvorevinu koju je stvorio, a time i nas ljude, u odnosu na nas ljude, uzeo je na sebe i u svojoj ličnosti Hristos sjedinio božansko i čovječansko, i postao istiniti čovjek ne za jedno vrijeme, ne privremeno, ne djelimično nego u potpunosti i do kraja postao čovjek, ostajući istovremeno i istiniti Bog. Dakle, istiniti Bog i istiniti čovjek je Hristos Gospod Spasitelj. Samo u Njegovoj ličnosti spajaju se božansko i čovječansko. Samo se u Njegovoj ličnosti i kroz Njega i Njime može spasiti cjelokupna tvorevina. Spasenje tvorevine je u zajednici s Bogom, a ostvarenje zajednice s Bogom dešava se samo i jedino može u ličnosti Hristovoj“, rekao je Vladika.
Zato danas, poručio je Vladika Metodije, proslavljamo Svetog Jovana koji je Njega najavljivao, i njegov rođendan.
„Slavimo njegovo začeće u oktobru, praznujemo i usekovanje kada je on život svoj položio za istinu i pravdu, a on nas svojim životom i podvigom sve nas ljude, pozivajući nas na pokajanje, istovremeno poziva da istupimo iz prostora tame, a tama i noć, kaže Gospod, kad hodimo po noći tad se spotičemo, u prenesenom značenju to je grijeh, odnosno grjehovno ljudsko stanje, pomračenje i uma i srca gdje odstupa od nas blagodat Božja i gdje više ne znamo šta je istina, ni šta je pravda, ni šta je milost, ni šta je dobrota, sve božanske osobine ostaju daleko od nas. Dakle, današnji praznik nas poziva na pokajanje i poziva nas na zajednicu sa Jagnjetom Božjim oko Kojeg smo danas ovdje sabrali“.
„Lijepo je kad se saberemo na današnji praznik i slavu ovog hrama, uželimo se jedni drugih jer se nismo odavno gledali, onda pričamo jedni s drugima iako još služba traje. Služba je, u stvari, razgovor sa Bogom, a bez zajednice sa Bogom i bez tog dubljeg osjećanja Njegovog prisustva sva druga zajednica, odnosi i veze osuđene su na propast, ako nisu osoljene našom zajednicom s Bogom i blagodaću Božjom. Sve ljudske zajednice u ovom svijetu, ako nisu blagoslovene blagodaću Božjom kroz naš odnos s Bogom, one se raspadaju i ne mogu da traju. Svjedoci smo danas toga šta se dešava u svijetu i u ljudskim odnosima. Odnos ljudski je i brak, zato je i Sveta tajna zato što se sklapa s blagoslovom. Ako nema blagoslova Božjeg, raspada se i brak kao ljudska zajednica. A danas najviše, možda, nego ikad, u istoriji ljudskog roda čovječanstvo boluje od raspadanja ljudske zajednice samo zbog toga jer je zajednica s Bogom zapostavljena, i marginalizovana i stavljena u drugi plan. Dakle, kad dođemo u hram, došli smo u prisustvo Božje. Ovdje uznosimo svoje molitve Bogu i prozbe, kao što je Sveti Zaharija uznosio u oltaru velikog Solomonovog hrama za sebe, a onda mu se javi anđeo i kaže: Uslišene su molitve. Tako će se javiti, na razne načine se Gospod javlja svim ljudima u ovom svijetu i daje potvrdu da je uslišio i čuo naše molitve. Do toga ne može doći dok se Njemu ne okrenemo i Njemu ne zavapimo i ne prihvatimo ruku Njegovu, pruženu ka nama Spasitelja našeg“.
„Sretna vam slava, Bog vas krijepio, snažio, blagodaću svojom, umnožio vaša dobra djela i molitve, da budemo nalik našim precima koji su dizali ovaj hram, živjeli na ovim prostorima, okupljali se na ovim velikim slavama i događajima, proslavljajući ne sebe i djela ruku svojih, nego proslavljajući Boga Spasitelja našeg i sve ugodnike Njegove, koji su išli putem Njegovim, pokazali primjer kako mi treba da živimo“, poručio je Visokopreosvećeni Mitropolit budimljansko-nikšićki g. Metodije.
Vjerni narod je pristupio Svetom pričešću.
Praznična litija je ophodila hram, a potom je osveštan i prelomljen slavski kolač i blagosiljano žito.
Domaćin ovogodišnjeg sabranja bio je Vidak Bulatović, a dio slavskog kolača i obavezu da bude domaćin slavlja iduće godine preuzeo je Njegoš Magdalinić.
Izvor: Eparhija budimljansko-nikšićka
