Piše: đakon Pavle Lješković
„Oče, mislio sam da počnem da postim 2. januara, pa sve do Božića. Međutim, supruga mi kaže da se mora punih sedam dana postiti. Meni je to neizvodljivo! Kakav bi mi to bio doček uz prijatelje i grandovo novogodišnje veselje na televiziji, a da ne pojedem sarmu i ne popijem malo špricera“?!
Na sve to dodaje da sa istim prijateljima već decenijama dočekuje Novu godinu, te da je to za njega važan događaj. Na primorje je došao iz Banata ranih osamdesetih godina prošlog vijeka kako bi radio u ugostiteljstvu. Tu je upoznao svoju suprugu, zasnovao porodicu i zauvijek ostao. Dok je bio mlađi, nije puno razmišljao o Bogu i vjeri. No, što više stari, te ga teme sve više zaokupljaju. Prisjeća se vremena kada je bio dječak i svog pokojnog oca, koji je bio u mjesnom odboru Saveza komunista, ali je na Badnji dan uvijek krišom unosio badnjak u kuću. Po njemu, u toj tajnosti i skrivenosti proslavljanja Božića bilo je nečeg neobično lijepog i gotovo sakralnog.
„Uopšte, u toj staroj Jugoslaviji je sve bilo neuporedivo ljepše! Ne mislim tu samo na proslavljanje Božića. To je bilo toliko bezbjedno i sigurno vrijeme da si mogao da spavaš na klupi u parku a da te niko ne dira“!
Dok mi je to pričao, sjetio sam se kako sam na igralištu, na kojem obično dovodim svog petogodišnjeg sina, pretprošlog ljeta upoznao čovjeka koji je danju radio teške fizičke poslove, a noću dolazio u park kako bi prespavao na jednoj od klupa. Ni njega niko nije dirao, a eto, nismo više u famoznoj Jugoslaviji! Međutim, priču o spavanju na klupama sam već nebrojeno puta čuo. Ono što mi je bilo intrigantno u njegovim stavovima, jeste to idealizovanje stanja u kojem čovjek mora tajno da unosi badnjak u kuću i uopšte da skriva činjenicu da se Božić u njegovom domu proslavlja.
Sa druge strane, više puta mi se dogodilo kada bih sa nekim razgovarao o teškom periodu devedesetih godina, da se prisjetim kako sam se , nakon što su uvedene sankcije, ispred neke od nikšićkih pekara, kao dvanaestogodišnjak, gurao sa penzionerima u namjeri da kupim hljeb. Uvijek bih, prilikom tih podsjećanja, pokušao da u toj posve nenormalnoj situaciji pronađem bar nešto dobro i poučno.
Stvar je, zapravo u tome što čovjek idealizuje svoju mladost, pa mu se čini da je baš sve u tom vremenu bilo znatno bolje nego što je u periodu života u kojem stari i sve više razmišlja o smrti. Značajni teolog dvadesetog vijeka o. Aleksandar Šmeman je govorio da potpunu i neiskvarenu radost možemo pronaći samo kod sasvim male djece. Razlog je u tome što ona nemaju nikakvu predstavu o smrti. Kada dijete postane svjesno smrtnosti radost počinje da blijedi. Podrazumijeva se da se takvo stanje samo pojačava u zrelom i poznom životnom dobu. Zato čovjek i pribjegava tim surogatima radosti, u koje spada i novogodišnje slavlje. Nevolja je u tome kada se takva proslavljanja sudare sa čovjekovim duhovnim potrebama, u koje svakako i post spada…
„Oče, ja razumijem razloge zbog kojih naša Crkva nije primila novi kalendar. Ne treba se baš u svemu prilagođavati. Treba nekad i dosledan ostati. No, ipak mi je žao što neću postiti tih sedam dana“!
Svom sagovorniku sam rekao da , ipak, posti, pa makar i samo taj period od 2. januara do Božića i da se javi svom nadležnom parohu. Jer ko zna, možda će svemilostivi Gospod primiti i tu njegovu malenu žrtvu…
(Autor je profesor Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog i đakon u crkvi Svete Trojice u Starom Gradu u Budvi)
