Piše: đakon Pavle Lješković
„Dok sam bio mlađi, činilo mi se da sam imao rješenje za svaki problem. Ko je god došao kod mene sa mukom i tjeskobom, dobijao je riječi utjehe i mnogobrojne savjete. Danas mi više nego ikada ljudi dolaze sa mnogobrojnim nedoumicama i pitanjima. Uvijek ih saslušam sa pažnjom. Međutim, jedini savjet koji dobiju od mene je da se što češće i predanije mole Bogu. Kao da je u meni presušila rijeka mudrih riječi, savjeta i preporuka kojima sam nekada obasipao ljude. Sada se sve svodi na moje ćutanje i nedvosmislene pozive na molitvu“ – govori mi sedamdesetogodišnji sveštenik u penziji, koji je u Budvu došao na predlog ljekara.
Naime, višedecenijsko izbjegavanje sunca je izazvalo kod njega čitav niz zdravstvenih problema, zbog kojih bi trebao češće da boravi na moru. Na dolazak u Budvu, u koju nikada prije u životu nije boravio, su ga nagovorila djeca i unučad, uplativši mu desetodnevni aražman. On je oniži, suvonjavi čovjek, guste sijede kose i kratke brade, sa neobično velikim šakama , u kojima se jedva primijećuje crna brojanica, koju nesvjesno prebacuje iz jedne u drugu ruku u toku razgovora. Priča mi o tome kako je ovdje nevoljno došao , budući da nije mogao da se odupre nagovaranjima djece i unuka: “ Već godinama živim u kućici na selu , koju sam svojim rukama izgradio. Pored nje imam baštu i vrt o kojima se svakodnevno brinem. Na pola sata, odnosno sat vožnje od sela se nalaze dva ženska manastira u kojima često služim. Nakon liturgije, sestrice mi skuvaju kafu ili čaj i pođu za svojim poslušanjima. Sjedeći tako u manastirskoj porti, nekada i čitave sate provodim u ćutanju i molitvi „…
Priča mi kako ga je najmlađa unuka naučila da koristi internet na svom telefonu:“ Povremeno mi se na ekranu pojave video snimci mladih duhovnika, aktivnih na društvenim mrežama. Divim se tome sa kojom lakoćom oni davaju odgovore na neka egzistencijalna pitanja, na koja bih ja jedino mogao da odgovorim ćutanjem i molitvom“.
Kaže da je dugo vremena razmišljao o tome šta su uzroci i korijeni njegove, kako se izrazio, maloglagoljivosti, koja se projavljuje u onim momentima kada treba da odgovori na teška pitanja koja opterećuju život malog čovjeka.
“ Međutim, prije par godina je nesrećnim slučajem život izgubio sin mog bivšeg parohijanina. Mjesecima nakon toga sam odlazio kod njega kući. I kao da je njemu i njegovoj porodici prijalo to što ne pokušavam da odgovorim frazama i izvještačenim riječima na pitanja koja mi nisu ni postavljali. Jednostavno sam sjedio sa njima razgovarajući o svakodnevnim temama i molio se Gospodu da prebrode bol i iskušenje koje ih je snašlo, u mjeri u kojoj je to moguće u ovom svijetu. Tada sam i shvatio da je korijen mog molčanija i tihovanja u ćutanju pred tragedijom smrti i smrtnosti. Kao da je svaka smrt nekog od meni bliskih ljudi – roditelja, supruge, rođaka i prijatelja oduzimala riječ po riječ iz moga srca i stavljala na moja pleća nove naslage ćutanja. Sa druge strane, molitvom i ćutanjem sam počeo tada da gradim nevidljivi odbrambeni zid koji me je štitio od bola, patnje, stradanja i odsustva dobra u ovom svijetu“.
Prije nego što je otišao u apartman koji se nalazi nedaleko od Starog grada , iz gornjeg džepa mantije je izvadio maleni blok u kojem je zapisao moje i imena članova moje porodice, kako bi nas pominjao na proskomidiji. Nakon toga se pozdravio sa mnom i rekao sledeće:“ Ljekari i moja djeca me uvjeravaju da je moje zdravlje u izvrsnom stanju , s obzirom na moje godine. Međutim, kao što u ovim avgustovskim, vrućim danima mi , ipak, osjećamo da se bliži studna jesen, tako i ja osjećam da se bliži i moje sopstveno suočavanje sa tajnom smrti. Ne zaboravi da me pomeneš u svojim molitvama! I upamti , oče đakone, kada budeš došao u moje godine, vidjećeš da će ti samo molitveni razgovor sa Gospodom davati utjehu. Dok će na sva životna traganja, nedoumice i vapaje jedini tvoj odgovor biti ćutanje “ …
(Autor je profesor Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog i đakon u Crkvi Svete Trojice u Starom gradu u Budvi)
