Povodom desete godišnjice od upokojenja blaženog spomena Arhimandrita Luke (Anića) u ,,Desetoj voštanici ocu Luki“ iz arhive Radija donosimo razgovore koje smo 8. februara 2018. godine ovim povodom snimili sa Preosvećenim Vladikom Pakračko-slavonskim G. Jovanom (Ćulibrkom), Arhimandritom Benediktom (Jovanovićem), Protojerejem-stavroforom blaženog spomena ocem Momčilom Krivokapićem, a tu je i tekst sjećanja monahinje Teodore iz manastira Vavedenje u Beogradu, mjesta gdje je duša oca Luke krštena.
U emisiji donosimo i slovo njegovog duhovnog oca- Visokopreosvećenog Mitropolita Amfilohija, blaženog spomena, koje je izgovorio na večeri posvećenoj ocu Luki koje je održano u Cetinjskom manastiru u septembru 2013. godine.
Ova Voštanica, uz desetu godišnjicu od upokojenja oca Luke, protkana je njegovim duhovnim poukama, kojima je obogatio naše duše i srca kao i program našeg Radija “Svetigora“ i pismima koja nam šalju naši dragi prijatelji i slušaoci koji su ga voljeli, slušali i poznavali ili upoznavali uz program našeg Radija.
Radostotvorna tuga ili… voštanica duhovnom ocu
Da čovjek osjeća blisku dušu blizu svoje duša i da ta duša postaje duša njegove duše, govorio je i svjedočio čovjek, otac, duhovnik, Arhimandrit Luka (Anić), koji je znao da, samo jednom riječju, molitvom i toplim pogledom uđe u naše duše, naša srca, domove i postane rođeni, najrođeniji.
A, ako se pitate kako mu je uspijevalo da ga, na prvi pogled, zavole djeca, da se međusobno prepoznaju i odgovore osmjehom na još topliji osmjeh i kako je uspijevao da ,,pripitomi” sve nas koji smo sačuvali djecu u sebi, odgovor je: Pa to je zbog ljubavi. Ljubavi koju je otac Luka nosio u sebi i, dijeleći je, umnožavao sa svima otvorenog srca, govoreći često da je ljubav svetinja koja se klečeći uzima.
Otkrivao nam je tajne života i vječnosti. Odjednom je, u životnoj vrevi, postajalo sve bitnije ono što do tada nije bilo. Prenoseći na nas svoj monaški opit učio nas je da nama treba samo mir, radost i ljubav u Duhu Svetom i da poznanjem Boga imamo sve.
Nestajale su naše muke nakon ispovijesti pred kivotom Svetog Petra Cetinjskog, Svetog Simeona Dajbabskog, nakon duhovnih razgovora, razumijevanja, brige, kao da ih je Otac odnosio negdje sa sobom pod skutovima svoje monaške mantije, ostavljajući za sobom radost, nadu, vjeru, ljubav i mir. Još odzvanjaju njegove pouke: Pomoli se za njega, tako ćeš najbolje pomoći ili: Ne osuđuj, ne širi mu grijeh kao i riječi da post služi da bismo bolje vidjeli. Post služi da bismo se više voljeli.
Sve ono što nismo najbolje razumjeli dok je bio sa nama, kasnije smo platili u životu.
Otac Luka nikada nije govorio o sebi, nikada nas nije opterećivao, a kasnije nas je svaka nepažnja, nebriga i neosjećajnost boljela.
Često se, dragi Oče, pitamo i Bogu blagodarimo što nas je, nedostojne, doveo pod vaše duhovno okrilje, pod okrilje Vaše ljubavi i molitve koja je liječila.
Godine prolaze…već devet Vas nema, a nikad niste bili prisutniji i brži da priteknete u pomoć kada Vas pozovemo i da odgovorite na naše molitve. Dolazeći na Vaš grob, kao u ogledalu naziremo šta znače one riječi o kojima smo slušali od vas -radostotvorna tuga.
Kažu da vrijeme liječi sve, ali kažu i da se Svetost i ljubav ne daju sakriti. Mi znamo i osjećamo jedno da kada dođemo u manastir Dajbabe, i kada nas dočekate, ne osjećamo više ni ljutnju što ste nas napustili prerano i bez pozdrava, pa ni tugu kao ranije, nema ni suza, ali ima zahvalnosti, ima ljubavi, i ima mnogo radostovorne tuge.
Vidim osmjehe ljubavi na licima svoje djece kada dođu i naslone čelo na Vaš grob, kao nekada na Vašu toplu ruku. Tu ste, oče, za sve nas ali mi nismo dostojni da vas vidimo…Po ljubavi i utjesi osjećamo i znamo da ste tu i da nas volite, da se Bogu za nas grešne molite.
I da završimo kako smo i počeli Vašom poukom: Ko dobije Carstvo nebesko šta njemu više treba?
Raduje svako sjećanje na Vas, raduje svaka pouka koja nam i sada grije dušu, raduje ljubav, raduje onaj Dajbabski mir.
Gospode Isuse Hriste Sine Božiji upokoj dušu sluge Tvoga Arhimandrita Luke.
Oče Luka molite Boga za nas. Da da Bog da se udostojimo i da se jednom sretnemo. Vjera, Nada i Ljubav su ono što ostaje.
Otac Luka (Anić) rođen je 17. 09. 1959. u Dubrovniku od oca Živote i majke Drage. Sedmu beogradsku gimnaziju završio je 1977. Studije istorije umjetnosti na Filosofskom fakultetu u Beogradu 1983.
Već 1984. izabran je za asistenta prof. dr Miodraga Miće Jovanovića, na odsjeku za istoriju umjetnosti na Filosofskom fakultetu u Beogradu. Profesor Jovanović predavao je na katedri Istorija umjetnosti jugoslovenskih naroda novog vijeka – razdoblje 18. i 19. vijek. Kod profesora Jovanovića je magistrirao 1991. na temu “Život i djelo vajara Đorđa Jovanovića”.
U julu 1991. došao je u Cetinjski manastir i postao iskušenik. Mitropolit Amfilohije je u Cetinjskom manastiru iskušenika Uroša Anića zamonašio na Ivanjdan, 7. 07. 1993. godine i dao mu monaško ime Luka.
Vladika Amfilohije je ga je, takođe u Cetinjskom manastiru, rukopoložio u jerođakonski čin na Krstovdan, 27. 09. 1995., a u čin jeromonaha u crkvi Svetog Luke u Kotoru 22. 10. 1995.
Mitropolitovom odlukom otac Luka je postavljen za namjesnika Cetinjskog manastira na praznik Svetog Luke, 31. 10. 1995. U tom zvanju ostaće sve do 31. 01. 2010.
U čin igumana Mitropolit Amfilohije ga je u Cetinjskom manastiru proizveo na Petrovdan, 12. 07. 2000., a u čin arhimandrita na Lučindan, 31. 10. 2008.
Rješenjem od 13. 01. 2010. postavljen je za osnivača i igumana manastira Svetog Save na Savinoj Glavici u Donjem Grblju. Nakon formalne primopredaje sa novim cetinjskim namjesnikom o. Metodijem (Ostojićem), iz Cetinjskog manastira u Donji Grbalj odlazi 31. 01. 2010.
Rješenjem od 1. 04. 2011. postavljen je za v.d. nastojatelja manastira Dajbabe kod Podgorice.
Na praznik Ksenofonta i Marije, 8. februara 2013. godine u 54. godini zemnog života upokojio se u Gospodu arhimandrit Luka (Anić), iguman manastira Dajbabe.
Sahranjen je na manastirskom groblju u Dajbabama 10. Februara 2013.
Slobodanka Grdinić
