U Svetogeorgijevskom domu pod Goricom, sinoć, 5. marta 2024 godine, održana je dijaloška tribina na kojoj je sveštenik Gojko Perović ugostio gospodina dr Vladana Bojića, advokata iz Podgorice i bivšeg istražnog sudiju Okružnog suda u Peći, jeromonaha Justina Mrenovića, iguman manastira Podlastva u Grblju, protojerej-stavrofor Obren Jovanović, arhijerejski namjesnik hercegnovski i Nikola Cicmil, predstavnika NVO „Pandurica“ iz Nikšića.
Sinoćnja tribina održana je u namjeri obnavljanja i utvrđivanja sjećanja na pogrom srpskog naroda i Srpske pravoslavne crkve na Kosovu i Metohiji koji se dogodio u više navrata, a povodom akcije sjećanja Mitropolije crnogorsko-primorske i NVO „Pandurica“ iz Nikšića na Martovski pogrom koji se zbio 2004. godine i na agresorsku vojnu akciju NATO-a na tadašnju SR Jugoslaviju. Svi učesnici tribine na neki način su vezani sa Kosovom i Metohijom. Gospodin Bojić i otac Justin su rodom iz Peći i značajan dio života su tamo proveli. Otac Obren je uz Mitropolita Amfilohija više puta boravio na Kosovu i Metohiji, a gospodin Cicmil je član nevladine organizacije koja aktivno prikuplja pomoć za srpski narod koji tamo živi i naše svetinje.
Otac Gojko je na početku objasnio da ovo sjećanje, kao i sva sjećanja u Crkvi su ne da obnavljamo, ne daj Bože, neke ratove, nego da se ne zaboravi, kao i da naglasimo da se ništa ne može riješiti niti se smije rješavati, a da se zaborave preko dvjesto hiljada ljudi koji su napustili svoja ognjišta na Kosovu i Metohiji. „Naša misao i ideja vodilja je da se problem života na Kosovu i Metohiji ne može rješavati bez tih dvjesto hiljada prognanih ljudi, njihovog glasa, sjećanja na preko dvije hiljade postradalih u poslednjih 25 godina.“
Gospodin Bojić naglasio je da je ovo veoma važna akcija u pogledu kulture sjećanja, jer sjećanje i kultura idu zajedno i jedno bez drugog ne može.
Osvrnuo se na važna događanja i procese koji su se na Kosovu i Metohiji odvijali od 1946. godine. Ukazao je da je jedan proces bio onaj koji je počeo stvaranjem Velike Albanije, zatim formiranjem Autonomne kosovsko-metohijske oblasti, što je činjeno planski kako bi se Kosovo i Metohija priključili Albaniji. Kasnije je formirana Autonomna pokrajina Kosovo i Metohije, nakon čega je uslijedilo i brisanje naziva Metohija. Podsjetio je da se u martu 1981. dogodilo paljenje konaka Pećke patrijaršije.
Drugi važan proces započeo je 1957. godine dolaskom mati Fevronije u Pećku patrijaršiju i obnavljanjem života Patrijaršije. Takođe, iste godine došao je za episkopa raško-prizrenskog vladika Pavle, budući patrijarh. „Njihova borba koja nije bila jednostavna, nego je bila trpljenje, vera, molitva, upornost, istrajnost. Oni su uspeli da sačuvaju što se moglo sačuvati“, kazao je Bojić. Dodao je da se kasnije dogodila još jedna velika ličnost, Mitropolit Amfilohije koji je 1990. godine u pravom i istinskom smislu postao egzarh Sveštenog pećkog trona, koji je dolazio sa Patrijarhom Pavlom i mnogim drugim ljudima, i zaista brinuo i vodio računa o svemu.
Podijelio je sa prisutnima i svoja iskustva iz perioda dok je vršio funkciju sudije Okružnog suda u Peći.
Otac Justin govorio je na početku o Vitomirici, mjestu nadomak Peći gdje je rođen. To je bilo jedno od najvećih srpskih sela u Metohiji do šesdesetih godina dvadesteog vijeka, naseljeno uglavnom iz Crne Gore. Njegova majka je iz starosjedjelačke pećke porodice. Podijelio je jedno sjećanje svog đeda koji je pamtio tursko vrijeme u Peći. Naime, Turci su svake godine na Bajram ubijali po jednog Srbina, kada bi narod išao u Pećku patrijaršiju, kako bi ih natjerali da odustanu od odlaska u crkvu. Uprkos tome, oni od odlaska u crkvu nikad nisu odustajali.
Kazao je da su na Kosovu i Metohiji bili razni pogromi, i podsjetio prisutne na neke od njih iz dvadesetog vijeka. Zatim je govorio o svojim najupečatljivijim sjećanjima iz perioda života u Metohiji, kao i o boravcima u Pećkoj patrijaršiji i nekim kriznim trenucima.
Otac Obren posvjedočio je da su Kosovo i Metohija bili neprestano prisutni u Cetinjskom manastiru i da je Mitropolit Amfilohije toliko brinuo, da nije bilo dana ni noći da se nije čuo sa nekim od ljudi koji tamo žive. On je bio jedan od pregalaca koji je znao da je mnogo važno da naš narod tamo opstane i da Crkva Božija treba o njima da brine. Podsjetio je da su ključevi Dečana i Pećke patrijaršije čuvani u kivotu Svetog Petra Cetinjskog, jer su po oslobođenju Metohije donijeti u Cetinjski manastir i predati crnogorskom Mitropolitu Mitrofanu Banu.
„Kada sam ušao u Pećku patrijaršiju i doživio sve ono što ona u sebi čuva i tu našu duhovnost, vjerujte mi, kao da sam bio u Jerusalimu. Kada kažemo da je Kosovo naše srce i naš Jerusalim, u duhovnom smislu zaista jeste kolijevka srpskog naroda i nešto što je veoma značajno“, istakao je otac Obren.
Gospodin Nikola Cicmil upoznao je pristutne sa radom NVO „Pandurica“ iz Nikšića i akcijama pomoći Kosovu i Metohiji. Prvu takvu akciju napravili su u septembru 2018. godine, kada su sakupljali garderobu i prehrambene proizvode koje su tamo poslali. Sledeće godine su pomogli Gimnaziju u Orahovcu. Takođe, u saradnji sa Maticom srpskom i Opštinom Nikšić izdali su zbornik tekstova „Kosovsko ogledalo“. Kazao je da su približili ljudima da Kosovski zavjet nije nešto strano i nazadno, nego napredno, te da zagledani u Kosovski zavjet samo možemo biti bolji.
Zaključio je da moramo posjećivati Kosovo i Metohiju, jer čim posvetimo pažnju našim ljudima koji tamo žive, mnogo smo uradili.
Na samom kraju, gospodin Bojić poručio je da kada neki narod nešto neće da da, da prizna ili preda, kada nema predaje i kada predaja ne dolazi u obzir, onda se na srpskom jeziku to kaže Kosovo i Metohija.
Lazar Šćekić
