U Sremskim Karlovcima započelo je redovno majsko zasijedanje Svetog Arhijerejskog Sabora Srpske Pravoslavne Crkve. U prethodna dva dana svečano je obilježen i proslavljena 100-godišnjica vaspostavljanja Srpske Patrijaršije.
Sremski Karlovci su od juče bogatiji i sa moštima sveštenomučenika Rista Jaramaza. Naime, Vladika budimljansko-nikšićki Metodije, arhimandrit Arsenije, iguman manastira Kosijerevo, protojerej-stavrofor Velimir Jovović i protođakon Vladimir Jaramaz predali su dio moštiju, ikonu i službu sveštenomučenika Rista Jaramaza.
Prenosimo obraćanje protođakon Vladimira Jaramaza potomka sveštenomučenika Rista:
Vaša Svetosti, Vaše Visokopreosveštenstvo Vaše preosveštenstvo, oče rektore, časni Oci, sestre monahinje, braćo i sestre,
U radosti današnjeg sabranja naša su srca ispunjena milinom i toplinom jer smo došli među bratstvenike i inoplemenicike po duhu svetosavskom i svetoarsenijevskom. Došli smo sa one ljute svetosavske granice Crne Gore i Hercegovine, koja je osveštana i zalivena žrtvom i krvlju naših najboljih sinova i kćeri. Došli smo i sa sobom doveli vašeg đaka a našeg duhovnog prvaka – sveštenomučenika o. Rista Jaramaza. Oče rektore, dovodimo Ti ovoga našeg učenika i Hristovog poslušnika, koji je položio onaj najznačajniji ispit koji svaki hrišćanin može i mora položiti da bi se ubrojio među ljudske i božje ugodnike. O. Risto Jaramaz je otišao iz ovoga svijeta mučenički stradajući daleke 1942. godine u onoj bogorodičnoj hercegovačkoj bašti u dolu Valske crkve od bratske ruke, a vraća se ovdje, među svoje, u sremsku ravnicu crkvenoškolske pitomine. Molim Vas zato, oče rektore, da ga dočekate kako dolikuje a on će Vam kao Hristov učenik dati dostojan odgovor na svako pitanje. Ako ga pitate, reći će vam ne samo o sebi i svome životu već o onoj vjeri i nevjeri naroda i plemena svetosavskoga i svetolazarevskoga kojem je pripadao i koje se poslije Kosova sklonilo u ljute strane krša i kamenite planine Oputnih Rudina i Banjana. O. Risto je nebeski pjesnik koji će vam ispjevati onim njegoševskim stihom svoj život: „voljeh carstvo zemno izgubiti, no nebesno da izgubim carstvo“. Zato i kažemo dadanas: Oče Risto, učeniče i đače karlovački, Tvoje sveto i mučeničko tijelo je odgovor koji dajemo kao hrišćani na sva ljudska pitanja od postanka svijeta, na onu “pregršt svesti”, kako si kao pjesnik pjevao, u kojoj smo zapreteni imenom Hristovim, i kojom razumijemo i sebe i drugoga kao bića koja su naučena da vole i da žive u zajednici sa Bogom. Radujemo se kao ljudi kad na svijet dođe novorođenče, koje se javi plačem svijetu, a tugujemo plačem kada sa njega ode. Ali samo onaj ko zadobije i zemlju i nebo i Hristom se ozrači raduje se onim svjetlozarnim osmjehom koji u vjekove ne prestaje. Onebesi se zemlja i ozemni se nebo kad se sveti čovjek preseli na onu granicu sa koje se sve vidi. Tako se i danas ovdje, u svetim Sremskim Karlovcima, našim srpskim crkvenim granicama koljenopreklono nebo otvorilo u vašim srcima i licima da primi svoga đaka o. Rista sveštenomučenika koji se vratio da bi tu ostao i tako i Srem i Hercegovinu i Crnu Goru i cijelo Srpstvo spojio u svojoj svetosti i Bogu ga predao. Taj put je ona božanska Litija koja nije stala i nikada neće stati dok je svijeta i vijeka i dok je u njemu ljudskog lica i ljudskih ličnosti. Mi smo vam donijeli ono najbolje što smo imali da vam se malo odužimo i na Svetom Arseniju, koji se kod nas zaustavio i predahnuo da bi nas sa svima svetima u onoj poslednjoj seobi našega naroda poveo i nastanio u zemlji našeg sveljudskog odredišta. Kao potomak po tijelu i potomak po duhu sveštenomučenika o. Rista Jaramaza blagodaran sam i Vama, preosvećeni vladiko, i Vama, braćo i sestre, na ovom danu koji Bog stvori da se u njemu proslavi Ime njegovo i ime ugodnika Božjih. Tebi, oče Risto, srećan ostanak, jer došao si među svoje.
