Đakon Pavle Lješković- INŽINJERI LJUDSKIH DUŠA
„Evo Car tvoj u pravdi dođe, na
magaretu sjedeći. A djeca mu
pjevaju: Osana na visinama!
ti koji izobilje milosrđe
posjeduješ, pomiluj nas.“
„Što si bliži moru-bliži si Bogu“- rekao mi je blažene uspomene Predrag Vukić, u jednom od svojih začuđujuće rijetkih izlazaka ka primorskim stranama, iz rodnog grada u kojem ga „teren nije prepoznavao“ kao svoga. Nakon kraja časova u Bogosloviji, odlučujem se da polako krenem za Budvu. Na vratima škole susrećem grupu đaka drugog razreda, od kojih mi jedan kaže da je prespavao skorašnji napad na internat škole. Ostali đaci mi svedoče o uvredama i psovkama koje su im te noći uputili njima nepoznati mladići. Na putu prema autobuskoj stanici, nedaleko od Vlaške crkve, susrećem sredovječne ljude praznih pogleda, kod kojih prisustvo čovjeka u mantiji izaziva nelagodu. Jedva nekoliko koraka iza njih, na mjestu na kojem kamion upravo istovara drva za ogrijev, danima prije je stajao stari, prašnjavi automobil, sa raspuknutom šoferšajbnom i izlizanim gumama. Jedino u tom autu što je bilo čisto i zadivljujuće pažljivo složeno je državna zastava na njegovom zadnjem sjedištu. U tom automobilu sam prepoznao simbol grada, čija je nekad snažna privreda odavno već razrušena. U kojem vlada siromaštvo i opšte otuđenje ljudi. Međutim, nigdje se kao ovdje ta praznina ne popunjava toliko uspješno sa izvještačenim i usiljenim patriotizmom.
Pandemija korone sve više proređuje autobuske linije, pa nakon čitanja reda vožnje u stanici, shvatam da naredni autobus za primorje kreće tek za sat vremena. Odlučujem se da krenem prema kružnom toku na magistrali, nadajući se da će naići neko poznat kako bi me odvezao do Budve. Nakon svega nekoliko trenutaka, staje mi široki, tamni automobil koji je vozio kratko ošišani, krupni čovjek. Crni oblaci koji su se sve više spuštali nad Cetinjem, ubijedili su me da ipak uđem u auto, iako mi je vozač bio nepoznat. Njegove crvene oči sa tamnim podočnjacima, zajedno sa zadahom alkohola koji sam osjećao uprkos tome što smo obojica nosili maske, svjedočili su o njegovoj burnoj, neprospavanoj noći. Nakon nekoliko minuta ćutanja, čovjek je počeo da mi priča o njegovom životu. Rekao mi je da je teškim radom došao do prilično velikog imetka. No, sve je to bilo uzalud, budući da ni nakon desetak godina braka, kako kaže, Bog mu nije podario naslednika. I eto, baš juče mu je supruga rodila sina prvijenca. Ona je i prije toga u više navrata ostajala trudna ali bi zahvaljujući prenatalnom testu svaki put saznali da je u pitanju žensko dijete, pa su se odlučivali na abortus. Rekao sam mu da su on i supruga, zapravo, počinili veliki grijeh. Ženska djeca su za čovjeka, podjednako Božiji blagoslov kao i muška. Takođe, podsjetio sam ga na riječi Sv. apostola Pavla, prema kojima „nema više ni muškoga ni ženskoga“ (Gal. 3,28), budući da smo svi jedno u Hristu. Rekao sam mu i da je taj trend sve više narastajući u Crnoj Gori. I zaista, prema podacima Monstata, u periodu od 2011. do kraja 2020., na ovom podneblju je rođeno 2922 dječaka više nego djevojčica, a najveći disbalans zabilježen je 2014; kada je broj djevojčica bio manji za 365. Po njegovom ćutanju zaključio sam da se ne slaže ni sa jednim dijelom moga izlaganja. Pokušavajući da spustim tenziju, pola u šali a pola u zbilji kažem mu da će i ovo pitanje kod nas u Crnoj Gori, prije ili kasnije zadobiti političke konotacije. Naime, kada ti dječaci poodrastu, mnogi među njima će se oženiti iz Srbije i Republike Srpske. I eto nam novih zavrzlama oko državljanstva i biračkog spiska. Rastali smo se na proširenju nedaleko od budvanske Stare osnovne škole.
Kasnije toga dana, dok sam na Slovenskoj plaži posmatrao svog trogodišnjeg sina kako baca kamenčiće u more, nisam toliko razmišljao o tom čovjeku, koliko o tome kako među nama žive tzv. inžinjeri ljudskih duša, kako su ih svojevremeno nazvali Toza Rabasa i Vuja iz šumadijskog pank-rok sastava ironičnog naziva „Zvoncekova bilježnica“. Naime, u ulazima zgrada u kojima živimo, prodavnicama u kojima trgujemo, na ulicama kojima hodamo svakodnevno se mimoilazimo i sa bračnim parovima koji se odlučuju da svojoj nerođenoj djeci uskrate najosnovnije pravo, a to je pravo na život i sve moguće izbore koje ono sa sobom nosi.
Naredne subote, uoči praznika Cvijeti, nakon večernje službe po bogoslužbenom pravilu bi trebala da se održi najljepša litija u godini, koja se odvija u čast podsjećanja na čudesni ulazak Gospoda Isusa Hrista u Jerusalim. Tu litiju, noseći ikone i zvončiće, predvode djeca. Kada joj prvom prilikom budemo prisustvovali, molitveno se sjetimo i onih djevojčica koje nikada neće dobiti priliku da učestvuju u tom ophodu, da Gospod kada dođe u Carstvu svome i na njih izlije izobilje milosrđa.
Autor je profesor Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog i đakon u crkvi Svete Trojice u Starom gradu u Budvi.