NEPRILAGOĐEN
Tmurno i oblačno nedeljno popodne i vazduh u kome se osjećala težina i omorina, dali su mi dovoljno razloga da sa djecom pođem do obale i bar malo udahnem i osjetim svježinu mora. Ubrzo smo stigli do igrališta, nedaleko od Slovenske plaže, na kojem se nalazi veliki broj guma plave i bijele boje, koje podsjećaju na činjenicu da ovaj prostor gotovo uvijek u špicu sezone biva pretvoren u teren za karting.
Nakon nekih 10-tak minuta od našeg dolaska, na to mjesto je stigao i neobični čovjek u 40-tim godinama, veselih očiju i raščupane, guste kose. Na sebi je imao duksericu sa kapuljačom, duge, šarene bermude i duboke starke patike. Iz povelikog ranca koji je nosio na leđima, najprije je izvadio mobilni telefon i bežični zvučnik, sa kojeg su se ubrzo začuli glasni zvuci kalifornijskog panka sa kraja 90-tih i prve polovine 2000-tih godina. Zatim je, na moje veliko iznenađenje, izvadio skejtbord i počeo da ga vozi između, za sličnu namjenu, poređanih guma, izvodeći na njemu razne bravure. Dok je vozio skejt koji je bio sav izlijepljen naljepnicama sa imenima alternativnih rok grupa, gotovo da nije ni primijećivao znatiželjne poglede prolaznika, baš kao ni grupu srednjoškolskih djevojčica koje su ga snimale svojim mobilnim telefonima.
Kasnije mi je na engleskom jeziku sa primjetnim „istočnim“ akcentom objašnjavao kako se i u ovim godinama trudi da živi punim plućima i odbija da se promijeni. Svi njegovi prijatelji odavno su se oženili, imaju djecu i sigurne poslove, dok je on ostao onakav kakav je i oduvijek bio. Govorio sam mu o svom profesoru sa Bogoslovskog fakulteta u Beogradu, blažene uspomene, Vladeti Jerotiću, koji nas je često podsjećao na staru jevrejsku poslovicu koja glasi: „Ako ne postaneš bolji, postaćeš gori“. Šta god čovjek da radi u životu, čime god da se bavi, za njega ne postoji neka konstanta ili nivo koji može dostići, a da bi na njemu mogao trajno da ostane. Ili će napredovati, ili će nazadovati. To se naročito vidi na polju duhovnog života.
Hrišćanin je prizvan na to da stalno duhovno napreduje sve dok se ne uzdigne do mjere rasta punoće Hristove (Ef.4,13). Na to mi je rekao da on, zapravo, ne priznaje autoritete. Dijete je vojnog lica i otac ga je i za najmanju sitnicu brutalno premlaćivao, dok bi njegova majka sve to nijemo gledala. Zadnji se put to dogodilo kada je imao 16 godina. Pobjegao je od kuće i, kako kaže, od tada živio po najjeftinijim smještajima u Kijevu, prehranjujući se tako što je radio najteže poslove sve dok nije naišao na firmu u kojoj su njegov rad cijenili i ponudili mu solidnu platu. Još u ranoj mladosti je smisao života našao u anarhističkoj doktrini i pank muzici. Ono u šta se savremeni anarhizam pretvorio, sa svim tim beskrajnim tiradama o ekologiji i pravima manjinskih grupa, njemu se nimalo ne sviđa. Ipak, sa njim dijeli odbacivanje svih autoriteta: roditelja, države, vojske, policije i, uopšte, svih institucija. Za njega je i Bog, čije postojanje ne dovodi u pitanje, tek neko ko propisuje zakone koje bi svi morali da poštuju. Rekao sam mu da starozavjetni zakoni i propisi imaju vaspitnu funkciju, budući da su oni prosto priprema za Hrista.
Hristos nas poziva na Istinu koja oslobađa (Jn.8,32). Bog očekuje od nas da ga slobodno i sa ljubavlju slijedimo. U cjelokupnom domostroju spasenja, sve što Gospod čini – radi na taj način da ne ugrozi našu od Njega darovanu slobodu. Dok sam mu govorio o Bogu, Ljubavi, i Slobodi, njegovo lice se neobično ozarilo a njegove vesele oči su postale još radosnije. Rekao mi je da na duhovne teme nijedan vjerujući čovjek, kojeg je znao, nije sa njim razgovarao na taj način. Uvijek bi mu govorili da je grešan, te da će ga zbog toga Bog kazniti.
Štaviše, jedina pobožna osoba koju uvažava je dobrodušna starica iz Kijeva u čijem je stanu zakupio sobu, a koja mu je jednom prilikom darovala na poklon džepno izdanje Novog Zavjeta, koji do sada nije uspio da pročita. Pričao sam mu i o Nikolaju Berđajevu, koji je i sam u mladosti zastupao ideje bliske anarhizmu, sve dok se na mističan način nije susreo sa Hristom. Tada se njegova misao vinula u duhovne visine, daleko iznad svih ideologija.
Rastali smo se uz njegovo čvrsto obećanje da će doći na jednu od liturgija u hramu Sv. Trojice u Starom Gradu. Kasnije, dok sam se sa djecom vraćao kući razmišljao sam o tome kako se žeđ za Bogom koja je upisana u prirodu svakog čovjeka, češće projavi kod ljudi koje društvo smatra neprilagođenim. Dok ljudi koje karakteriše odsustvo vlastitih ideja i stavova, znatno teže svoja srca otvaraju za Gospodom. Zaista, u svijetu i vremenu u kojem se od nas stalno traži da pravimo kompromise sa ovozemaljskim, svaki se hrišćanin barem u jednom momentu svog života osjetio neprilagođenim…
Piše: đakon Pavle Lješković
Pofesor u Bogosloviji Svetog Petra Cetinjskog i đakon pri crkvi Svete Trojice u starom gradu u Budvi
