Piše: Đakon Pavle Lješković
O MIHOLJSKOM BRATOLJUBLJU I ČOVJEKOLJUBLJU
U 21. glavi Jovanovog jevanđelja zapisan je sledeći događaj: „Simon Petar je zajedno sa drugim apostolima cijelu noć pokušavao da ulovi ribu na Tiverijadskom moru. No, uprkos svim naporima njihove ribolovačke mreže su ostale prazne. Ujutru sa na obali sreli vaskrsloh Gospoda koji im je rekao da bace mrežu sa desne strane lađe. Nakon ovih riječi, apostoli mrežu „baciše, i već je ne mogahu izvući od mnoštva ribe“ (Jn. 21, 6).
Prošle sedmice, nakon liturgije na Nedjelju Pravoslavlja, brat Marko iz Miholjskog zbora mi je ispričao kako je zamolio svog oca da kad pođe na ribanje, barem dio ulovljene ribe odvoji za Cetinjsku bogosloviju. Otac mu se požalio da prethodnih dana skoro da nije bilo nikakvog ulova. No, baš nakon tog njihovog razgovora, slično kao i u jevanđelskoj priči, mreže su bile pune…
Sveto Pismo nam svedoči da je čovjek stvoren po obrazu Božijem. Sveti Oci su smatrali da je taj obraz Božiji u čovjeku, zapravo, njegova sloboda. Ako pažljivo posmatramo istoriju domostroja spasenja, vidjećemo da se Gospod uvijek obazrivo odnosio prema čovjekovoj slobodi. Čak i kada Gospod čini čuda, ona nam se daju na takav način da nikada našu slobodu ne ugroze. Odnosno, čovjek je slobodan da u njih povjeruje ili ne povjeruje.
Tako i ovaj događaj sa Markovim ocem, po svom vlastitom uvjerenju možemo da posmatramo kao da je u pitanju čudo Božije. Isto tako nam je dozvoljeno da na njega gledamo i kao na slučajnost. No, ono što je svim ljudima, bilo vjerujućim ili nevjerujućim, sasvim jasno i golim okom vidljivo jeste veliko čovjekoljublje koje projavljuju braća i sestre iz organizacije Miholjski zbor. Naime, oni su ovih dana donijeli velike količine ribe i druge posne hrane za potrebe đaka Bogoslovije na Cetinju.
A o tome da istinsko bratoljublje i čovjekoljublje ne poznaje nikakve granice, svedoči i ovih dana aktuelni događaj koji je vezan za još jednog sabrata Miholjskog zbora. Naime, brat Matija je nekim privatnim obavezama krenuo u pravcu Rožaja. Usput je u svoj automobil primio promrzlog čovjeka muslimanske vjeroispovijesti. Dok su se vozili taj čovjek mu se požalio kako danima ništa nije jeo. Matija ga je odvezao do kuće, usput svrativši u prodavnicu u kojoj mu je kupio pune kese hrane.
Negdje skoro, razgovarajući sa svojim kolegama – profesorima Apolonom Miščenkom i Aleksandrom Vujovićem, sjetio sma se ruskog pisca Varlama Šalomova, koji je u svom djelu „Pisma sa Kolime“, opisao strahote kroz koje su prolazili zatvorenici zloglaslog logora Gulag. Danima nakon čitanja te knjige mučilo me je to što nijedan od likova iz tog djela, prolazeći kroz patnje, ni u jednom trenutku nije zavapio ka Gospodu. Odgovor na to pitanje leži u tome što je pisac u trenutku pisanja samog djela bio ateista, pa je takvo svoje uvjerenje projektovao na svoje likove. Međutim, njegova biografija nam svjedoči da je pred kraj života povjerovao u Boga i testamentom zavještao da mora biti sahranjen od strane sveštenika. Dakle, virus bezbožništva je sličan kanceru.
Kada kancer napadne organizam mladog čovjeka – brzo ga odvede u smrt, dok kod starijih ljudi ova bolest znatno sporije napreduje. Tako je i ateizam najjači kada obuzme dušu mladog čovjeka dok kod starijih ljudi kopni i blijedi. Suprotno ovome, mladi ljudi iz Miholjskog zbora čineći dobra djela, zapravo, na najljepši način svjedoče svoju nepokolebljivu vjeru u Hrista.
U ime svih đaka i profesora Cetinjske bogoslovije im ovim putem izražavam zahvalnost, uz želju da i dalje nastave da slikaju svoje umjetničko djelo, satkano od boja bratoljublja i čovjekoljublja. Jedino će takve slike svoje ramove naći u Carstvu Nebeskom, gdje ćemo vječno proslavljati Oca i Sina i Svetoga Duha, Trojicu jednosuštnu i nerazdjeljivu.
Autor je profesor Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog na Cetinju i đakon u crkvi Svete Trojice u Starom gradu u Budvi
