Kao i svaka dominantna ideologija koja određuje i definiše neku epohu postojanja ljudskog roda, tako i liberalni kapitalizam, koji se na našim prostorima manifestuje kroz pojavu radikalnog evrounijatstva kao koncepta koji nema alternativu, ima svoje principe kojima nastoji da reguliše život, djelanje i razmišljanja svakog čovjeka. U smjernice, prema kojima je dužan svako da usklađuje svoje životne navike, spada svakako i ona koja se tiče samog doživljaja institucije praznika i načina praznovanja.
Zbog skučenosti prostora, mi ćemo se u redovima koji slijede truditi da u najkraćim crtama opišemo odnos prema pojavi praznika, u onim epohama koje su, bar prema našem skromnom rasuđivanju, u velikoj mjeri odredile svijest i način razmišljanja ljudi našeg podneblja, pa samim tim i njihov odnos prema onim danima u godini koje smatraju prazničnim. Na taj način ćemo pokušati da objasnimo i savremena odstupanja, karakteristična za ljude koji su samo nominalno vjernici, a u stvarnosti ne praktikuju svetotajinski život Crkve, u proslavljanju značajnih datuma u životu Crkve.
Stari Zavjet i praznici
Naše vrijeme odlikuje postepeno i skoro neprimjetno napuštanje običaja i navika ljudi, prema kojima je baš nedjelja taj dan koji se bezuslovno mora provesti u odmaranju od svakodnevne rutine i obaveza. ` Naime, sve je zastupljenija pojava velikih trgovačkih lanaca, malih prodavnica i sličnih objekata, čije je radno vrijeme potpuno ekvivalentno njihovim obavezama u ostalim danima sedmice. Takođe, sve više srećemo ljude koji ovim danom žure na svoje radne obaveze.
No, treba reći da hrišćansko odmaranje nedjeljom vuče korjene iz starozavjetnog kulta subote, budući da je ona bila poslednji dan sedmice, koja se u njoj vrhunila. Činjenica da je Bog šest dana stvarao svijet, a da je sedmog odmarao, inspirisala je i krajnje uticala da Zakon ustanovi instituciju subote, kao dana ultimativnog odmora, u kojem je precizno definisan i određen čak i broj koraka koji se u njemu može preći.
Takođe, praznovanje Pashe u svim svojim fazama, imalo je veliku ulogu u istoriji Starog Izrailja. Za vrijeme njegovog nomadskog perioda, baš kao i u vrijeme osvajanja hananske zemlje, i konačno nakon izlaska iz Egipatskog ropostva, smisao i značaj Pashe se potpuno dopunjavao i obogaćivao.
U periodu neposredno prije dolaska Hrista, ovaj praznike se sveo na spomen izlaska iz Egipta, četrdesetogodišnje lutanje kroz pustinju i ulazak u Obećanu zemlju, postavši tako praznikom ljudske istorije.
Veliku važnost za stari Izrailj imao je i praznik Pedesetnice, vezan za prirodu, budući da je bio praznik sveopšteg cvjetanja, prvih izdanaka, plodova i rastinja. Kasnije se ovaj praznik vrhunio u spomen na Mojsijev odlazak na Sinaj, sklapanje saveza sa Bogom, dobijanje zapovjesti i ustanovljenje Zakona.
U značajne praznike spada i dan Pomirenja, koji se praznovao početkom nove godine, a simbolizovao je sud između Boga i naroda njegovog, te donošenje same presude. Praznik Sjenica, koji je uveden pri ulasku u Obećanu zemlju je bio vezan za zemljoradnju. Praznovao se sedam dana, sa svakodnevnim bogosluženjem u jerusalimskom hramu.
Kratak osvrt na praznike vezane za religiju Starih Slovena
Slobodno možemo reći da su i praznici Starih Slovena bili vezani za prirodu i vrijeme. Duh animizma i paganizma koji su bili preovladavajući u to vrijeme, određuju ondašnju praksu praznovanja. Samim tim su i praznici morali biti povezani za žetvom, vršidbom, kosidbom i slično.
Prvi značajni praznik bila je Koljada (21. decembar), dan zimskog solsticija. Naziv potiče od imena koleda, duha ili božanstva zimskog solsticija. Strinenija (9. mart) – kada se poštovalo pagansko božanstvo Vesna. Maslenica (21. oktobar) – kada se pravila lutka od kukuruza.
Najvažniji praznik je bio posvećen Perunu, i između svega ostalog, obuhvatao je i prinošenje žrtava. Ostali praznici su bili Rusalka, Kupala, Medov spas i drugi.
Komunizam i njegovi praznici
Ono što u značajnoj mjeri karakteriše ovu totalitarnu ideologiju jeste težnja da se iz svijesti naroda koji joj je potčinjen izbaci navika praznovanja crkvenih praznika. Međutim, ideolozi komunizma su brzo uvidjeli ono što i još jedna bezbožna nauka, poznata pod imenom sociologija, ne spori.
Naime, mnogi sociolozi su došli do shvatanja prema kojem praznovanje praznika pripada najdubljoj osnovi ljudskog bića, života i kulture. Stoga se i u okviru komunizma počinju obilježavati razni datumi vezani za ustanke (4. jul – dan borca, 7. i 13. jul i sl.) baš kao i rođendani „velikih vođa“, „dan republike“ i sl.
U cijelom konglomeratu usiljenih praznika, naročito treba izdvojiti 1. maj – praznik rada, koji je u nekom svojim oblicima preživio u našem regionu, pa čak i u ostatku Evrope, sve do danas. Naime, 1. maja 1886. godine u Čikagu je došlo do velikih demonstracija radnika, koje su predvodili
mahom ondašnji komunisti i anarhisti. Komunistička internacionala ustanovljava ovaj praznik, koji je, poput 8. marta –dana žena, takođe rođenog u istoj ideološkoj kuhinji, postao simbol ove ideje. Nimalo slučajno postavljen u približno vrijeme praznovanja Vaskrsa, sa intencijom da ga zamijeni, ovaj datum se u različitim državama različito proslavlja. U titoističkoj diktaturi, redovna dekoracija 1. maja bile su zapaljene gume na putevima i izletištima, kao i sve ono što simbolizuje nerad, a istovremeno nimalo ne ugrožava ondašnju birokratiju i establišment. Kao takav, ovaj način praznovanja 1. maja se očuvao i u naše doba.
Ukratko o hrišćanskim praznicima
Jasno je da je, kao i u mnogim drugim oblastima, starozavjetna praksa prilično uticala na postepeno formiranje i ustanovljavanje hrišćanskog kalendara. Kao što je Stari Izrailj poštovao subotu, tako Novi Izrailj praznuje nedjelju – Dan Gospodnji, koji je sedmični spomen na najznačajniji momenat ljudske istorije – Vaskrsenje Hristovo. Ekvivalentna Staroj Pashi je Nova Pasha – praznik Vaskrsa. Kao što je Dan Gospodnji sedmično podsjećanje na veliki događaj, tako je Vaskrs, taj svojevrsni Praznik nad praznicima, njegovo godišnje spominjanje. Kao što termin „pasha“ na starojevrejskom jeziku znači prelazak, tako je u hrišćanskoj svijesti ovaj termin evoluirao u prelazak iz smrti u život.
Na starozavjetnu Pedesetnicu nadovezuje se praznik silaska Svetog Duha na apostole. Hrišćanska Pedesetnica se naziva i rođendanom Crkve, jer dejstvom Duha, Crkva postaje tajanstveno i mistično tijelo Hristovo. Sa praznikom Sjenica podudara se hrišćanski spomen na ulazak Gospoda Isusa Hrista u Jerusalim – Cvijeti. Pomenuti praznici nazivaju se Gospodnji, a u njih još spadaju i: Krstovdan (praznik unošenja Časnog Krsta), Božić (spomen na rođenje Hristovo), Bogojavljenje (podsjećanje na značaj krštenja Gospodnjeg i javljanja Boga kao Svete Trojice), Vaznesenje Gospodnje (sam naziv praznika govori da je on podsjećanje na Hristovo Vaznesenje) i Preobraženje (spomen na čudesni događaj na gori Tavoru).
Takođe, u hrišćanskoj heortologiji (heortologija je nauka o praznicima) posebno mjesto zauzimaju praznici posvećeni Presvetoj Bogorodici, u koje spadaju: Rođenje Presvete Bogorodice, Vavedenje u hram, Sabor Presvete Bogorodice, Blagovijesti, Pokrov, Uspenje… Veliku važnost crkva pridaje i svetom Jovanu Krstitelju, herojima vjere – Svetim mučenicima, baš kao i vojsci arhangela i svetima – kojima je ispunjen pravoslavni hrišćanski kalendar.
Odgovor na izazove našeg vremena
Opšti trend globalizacije prijeti da sa istorijske scene skloni sve ono što smatramo tradicionalnim vrijednostima. U ugrožene postulate funkcionisanja zdravog društva spadaju: porodica, kao i sama institucija braka, tradicionalne religije i moral koji proističe iz njihovog učenja, sloboda mišljenja, pravo na kritiku vladajućeg sistema i slično.
Vladajući aparat se trudi da uredi sve – od obrazovnih institucija do tribina fudbalskih stadiona (navijačke grupe se medijski satanizuju, ne toliko zbog huliganizma, koji im je svakako svojstven, nego zbog činjenice da je tribina poslednje mjesto na kojem se može čuti i drugačije političko mišljenje u odnosu na vladajuće, prim.aut.).
Takođe su ugrožene i kulturne vrijednosti: filosofija i književnost se marginalizuju, osim ako nisu u službi vladajućeg establišmenta, a svi muzički pravci koji pozivaju na slobodu mišljenja (džez, bluz, rokenrol i sl.) imaju simboličnu zastupljenost na medijskom prostoru.
Koncept liberalnog kapitalizma se ogleda u zamjeni modela ljudskog društva zarad jedinstvenog globalnog sistema. Čovjek je sveden na individualnu podršku radu i kupovnoj moći, tj. na potrošača i proizvođača.
Odličnu anticipaciju epohe u kojoj živimo prepoznajemo u, sada već evergrinu, pjesmi Lost in a Supermarket od grupe The Clash. Zaista su ogromne hale lanaca super-marketa simbol našeg vremena, budući da baš oni čovjeku stvaraju sliku lažne slobode izbora.
Svaki pojedinac u njima kupuje artikle za koje smatra da su mu potrebni, dok pored onih drugih naprosto samo prođe. Tako se čovjek odnosi i prema svemu ostalom u životu, pa samim tim i prema Crkvi i crkvenom životu.
Naime, veliki broj ljudi koji sebe smatraju za vjernike, poput ponašanja u supermarketima, i u Crkvi uzimaju samo ono što smatraju da im je potrebno, a sve ostalo isuviše lako odbacuju.
Svetotajinski život Crkve, npr. Svetu Tajnu Ispovjesti posmatraju kao „artikal“ pored kojeg valja proći, dok u praznovanju velikih praznika Crkve masovno uzimaju učešće.
Podrazumijeva se da se to praznovanje, poput prvomajskih uranaka, najčešće svodi na bogatu trpezu i slobodne dane na poslu. Na taj način, važni pravoslavni praznici u očima nominalnih vjernika bivaju poistovjećeni sa svetovnim praznicima, koje odlikuje duhovna praznina. Datumi i nazivi državnih praznika se mijenjaju u zavisnosti od ideologije režima koji je na vlasti, ali je unutrašnja zakržljalost i praznina ono što ih sve neizostavno definiše i određuje.
Naše vrijeme, koje smo definisali kao period liberalnog kapitalizma i potrošačkog društva, ovakvom poimanju praznika dodalo je i formu individualizma, budući da je praznični dan postao još jedan povod da se čovjek osami i otuđi od rodbine, prijatelja, saradnika na poslu, itd.
Nasuprot svemu ovome, hrišćansko praznovanje karakteriše dvostruka radost. Najprije, to je radost zajednice koja se projavljuje na Liturgiji, gdje hrišćani okupljeni oko zajedničke čaše spasenja, pjevaju liturgijske himne i projavljuju pristsutvo Carstva Nebeskog, kao osnovnog cilja hrišćanskog života i djelanja. Drugi segment praznovanja i sugube radosti jeste mi i radost u duši i unutarnjem biću svakog hrišćanina ponaosob. Na ovakvu radost i djelanje hrišćanin je prizvan i nakon završetka prazničnog dana. Ono je njegov neizbježni pratilac i pomagač kroz čitav život: od duhovnog rođenja, pa sve do upokojenja u Gospodu. Na taj način postaje shvatljivo i ono što, bar na prvi pogled, izgleda nelogično, a to je činjenica da se u pravoslavnoj monaškoj tradiciji i asketskom poimanju čak i tuga naziva „radosnom tugom“.
Hrišćanin se ne raduje samo prazniku. On se raduje postu i uzdržanju, tom svojevrsnom tjelesnom i duhovnom bjekstvu od ovozemaljskih „blagodati“. Tim osjećanjima obiluju i bogoslužbeni tekstovi, tropari, kondaci i kanoni koji su cvijet hrišćanske himnografije.
Samo vođeni tom radošću možemo razumijeti i pravoslavnu ikonografiju i freskopis. Dakle, samo ta radost čini doživljaj praznika potpunim i ispunjenim. Zbog nje je bilo koji pravoslavni praznik daleko iznad prvomajskih uranaka, 29-to novembarskih svinjokolja, mahanja zastava po trgovima praćenih muzikom loših lokalnih muzičkih skupina, i slično.
Samo ova radost može učiniti da se čovjek ne osjeća kao kreatura, izgubljenja u čudovišnom supermarketu naše epohe.
(Autor je profesor Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog na Cettinju i đakon u crkvi Svete Trojice u Starom Gradu u Budvi)
