OPROŠTAJ
Piše: Đakon Pavle Lješković
” Sigurno si i ti čuo onu pjesmu u kojoj popularni muzičar pjeva o tome kako će svojoj djevojci sve da oprosti jer nije Supermen. E, pa, ja ću mojoj supruzi da oprostim baš zbog toga što jesam Supermen” – govori mi dok sjedimo na gumnu u dvorištu crkve Sv. Petke. U svojoj desnoj ruci drži limenku energetskog pića, koju je, kako kaže , morao da kupi budući da se cijelu noć vozio, pa, nije uspio baš ni malo da odspava. Priča mi o tome kako mu je njegova još uvijek zakonita supruga jedina žena sa kojom je bio u vezi u svom dosadašnjem životu. Bila je to ljubav još od završnog razreda osnovne škole. Sjedjeli su u istoj klupi u gimnaziji. Kasnije je on upisao filosofiju, koju nikada nije priveo kraju, dok je ona završila Ekonomski fakultet.
” Kada smo se vjenčali, ja sam zaista povjerovao u to da će zavjeti, koje smo tom prilikom dali, trajati do kraja naših života. Bio sam uz nju u svim teškim trenucima. Kada je operisana i kada je postalo jasno da nećemo moći da imamo djecu, ja sam je tješio, govoreći joj da imamo jedno drugo i da naša ljubav nadilazi iskušenje koje nas je snašlo. Ohrabrivao sam je da nastavi sa post-diplomskim studijama. Kada se zaposlila u renomiranoj beogradskoj firmi, bio sam ponosan na nju jer sam to doživio i kao svoj uspjeh. Međutim, u narednom periodu je počela da se sve više otuđuje od mene. Sa posla je sve češće dolazila kasno uveče i spavala na kauču pod izgovorom da nije htjela da me probudi. Jednog dana mi je tek tako saopštila da odlazi, budući da je na poslu upoznala čovjeka u kojeg se zaljubila i koji je spreman da zbog nje ostavi svoju porodicu “.
Narednih godinu dana je proveo uglavnom u opijanju i sa čestim promjenama raspoloženja. Najprije je , kako kaže, svoju suprugu još više volio, budući da mu je jako nedostajala. Nakon određenog perioda, ljubav se nizvela u strašnu mržnju! Ta mržnja je bila tolika da je čak žarko želio da joj se opaka bolest,zbog koje se svojevremeno njegova supruga operisala, vrati i da umre u najgorim mukama! Međutim, na kraju se i mržnja premetnula u ravnodušnost, koju je svakodnevno pojačavao sve jačim dozama alkohola.
” Za sve to vrijeme nijednom nije ni nazvala da me pita kako sam, niti se o meni raspitivala kod naših zajedničkih prijatelja! I eto, baš prekjuče mi je poslala preko vajbera govornu poruku, u kojoj mi je saopštila da ju je taj čovjek sve vrijeme lagao i da nije napustio svoju porodicu. Odbacio ju je na jednako surov način na koji je i ona to meni učinila. Uzela je slobodne dane na poslu i otišla u Budvu , kako bi se odmorila i sabrala svoje misli. Rekla mi je i to da je shvatila da sam ja ljubav njenog života i zamolila me za još jednu šansu”.
Govornu poruku je morao preslušati dvadesetak puta da bi donio konačnu i nepokolebljivu odluku. Sjeo je u autobus, vozio se cijelu noć i stigao u Budvu.
” Znaš, moja profesorica književnosti u gimnaziji nas je uvjeravala u to da je Banović Strahinja svojoj nevjernoj ljubi oprostio iz čiste ljubavi. Upoređivala ga je sa nekim junacima Dostojevskog i sve to tumačila kroz prizmu Frojda i Junga. Ali to nema ama baš nikakve veze ni sa Dostojevskim ni sa psihoanalizom! Banović Strahinja prašta tek tako, jer mu se može! On je supermen s one strane ljubavi i mržnje! S one strane praštanja i kazne! On je Ničeov nadčovjek koji je živio vjekovima prije nego što je Zaratustra uopšte i napisan! Zamišljam ga kako sjedi za raskošnim stolom, kakvi su bili stolovi velikaša i velmoža. Na svega par metara od njega, u agoniji na podu leži njegova ljuba, očekujući strašnu kaznu koja će nad njom biti izvršena. Svaki njen uzdisaj i pokret budno prati hrt Karaman. Posle petog ili šestog pehara vina, Banović Strahinja dolazi do epohalne odluke, koja je za njegovu ženu strašnija i unižujuća od same smrti. U momentu kada glasno izgovara svoj oproštaj, ljuba počinje da histeriše i u bezumlju čupa sopstvenu kosu. Devet Jugovića i stari Jug Bogdan demonstrativno ustaju sa stola i bacaju svoje pehare na pod. A Banović Strahinja mirno sjedi i uživa u svom velikom trijumfu. E, tako ću i ja da uradim! Ja sam, takođe, nadčovjek i supermen, s one strane dobra i zla “!
Rekoh mu da ne možemo biti sa one strane dobra i zla. Jedino možemo da bezuslovno sledimo dobro ili da se povodimo za zlom kao odsustvom dobra. Ne možemo sjedjeti na dvije stolice, odnosno, kako se to kaže u jevanđelju, ne može se služiti i Bogu i mamonu (Mt.6,24).
Takođe, njegovo shvatanje narodnog epskog junaka nije ispravno. Banović Strahinja je neustrašivi borac i junak. Međutim, istovremeno je on i ubijeđeni hrišćanin koji je za svoju vjeru spreman i život svoj da položi. Njegov oproštaj nevjernoj ženi je kompleksan, ali se mora posmatrati, između ostalog, kroz prizmu hrišćanskog etosa prema kojem silni i jaki ne treba da pokazuje svoju snagu nad onima koji su slabiji od njega. Dalje, stari Jug Bogdan i braća Jugovići su hrišćanska gospoda, koja svoje nezadovoljstvo neće pokazivati bacanjem polupraznih pehara vina na pod!
Međutim, najpogrešnije od svega je postupak, koji on planira da izvrši prema svojoj supruzi a koji sasvim pogrešno naziva oproštajem. Pravi oproštaj treba da iscjeli dušu kako onoga kome se prašta, tako i onoga koji prašta! U temelju pravog oproštaja neizostavno se moraju nalaziti pokajanje i ljubav. Pokajanje bi trebala da projavi njegova supruga. Međutim, ako se zaista pokajala, kako je moguće to da se svog muža sjetila tek kada ju je čovjek s kojim ga je prevarila odbacio? Ljubav bi trebao da projavi on. Problem je u tome što on sam priznaje da ju je jedno vrijeme mrzio, te da je trenutno prema njoj potpuno ravnodušan. Zato je najbolje da sada ne donosi nikakve krupne odluke povodom budućnosti njihovog braka. Ono što bi morali obadvoje da urade jeste to da se okrenu Bogu i duhovnom životu. Trebali bi i pronaći iskusnog sveštenika koji bi ih duhovno rukovodio. Ako bi tako postupili, vremenom bi im sam Gospod poslao neophodne odgovore i upustva vezana za njihovu budućnost.
Ove riječi su ga barem malo zamislile i pokolebale u odluci koju je sam nazvao konačnom i nepokolebljivom. Nakon što smo se pozdravili, zaputio sam se prema crkvi Sv. Petke. Nakon nekih par minuta sam mahinalno pogledao prema gumnu i opazio ga kako još uvijek sjedi na njemu i zamišljeno gleda u jednu tačku…
(Autor je profesor Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog na Cetinju i đakon u crkvi Svete Trojice u Starom gradu u Budvi)
