Piše: đakon Pavle Lješković
„Oče đakone, oprosti ako te u nečemu ometamo! Htjeli bismo sa tobom nešto da porazgovaramo. Tačnije imamo jedan predlog koji bi te mogao zanimati“ – govore mi dvoje ljudi u ranim četrdesetim, dok u dvorištu mainske crkve sv. Petke posmatramo kako se moj sin igra sa njihovim dječakom. Ona na sebi nosi dugu plavu suknju , teksas jaknu i oko vrata vezanu maramu teget boje. Muškarac guste , crne brade na sebi ima pantalone, bijelu košulju sa crnim prslukom i oko desne ruke obmotanu poveliku brojanicu. Pričaju mi kako već dugo žive i rade u jednoj zapadnoevropskoj državi, u kojoj su se i upoznali, te posle nekoliko godina zabavljanja vjenčali.
Od momenta kada se supruga porodila, dječak je postao centar njihovog života. Prošle godine su po prvi put bili u Budvi i odlučili da ovdje kupe stan. Između ostalog, dopada im se što u gradu i okolini na malom prostoru ima veliki broj manastira, koje, kako mi kažu, jako vole da posjećuju. Kada budu zaradili dovoljno novca da bi pokrenuli sopstveni posao, ovdje će i u potpunosti preći da žive.
“ Mislili smo, ako nemaš ništa protiv, da tvog sina pozovemo kod nas na plejdejt“?
Rekoh im da su mi poznate riječi iz kojih je nastala kovanica za koju sam od njih upravo prvi put čuo. Međutim, nije mi jasno značenje pojma. Na to su mi odgovorili sledeće: “ Na Zapadu je već dugo nezamislivo da roditelji puštaju djecu da se sama igraju po dvorištima i igralištima. Stopa uličnog kriminala je sve veća, pa je i prilično veliki broj otmica djece. Zato su tamošnji roditelji osmislili tzv. plejdejt. Koncept se sastoji u tome da roditelji kada primijete da se njihovo dijeto lijepo igra sa nekim dječakom ili djevojčicom, kontaktiraju majku ili oca djeteta i pozovu ga kod njih kući. Tamo djeca kontrolisano igraju neku od društvenih igara ili budu na kompjuteru ili lap topu. Nakon nekoliko sati, roditelji vraćaju dijete kući. Podrazumijeva se da su narednog vikenda majka i otac djeteta koje je gostovalo kod svog druga dužni da vrate uslugu „.
Dok su mi objašnjavali kako funkcioniše “ plejdejt“, dječaci su uzbuđeno trčali za fudbalskom loptom. Primijećujem da je njihov dječak brži i znatno vještiji sa loptom. Međutim, kao da je nenaviknut na igru po , od jučerašnje kiše, još uvijek vlažnoj travi, pa često proklizava i pada. Svaki put kada se to dogodi, njih dvoje brzo ustaju i odlaze kod njega. Otac mu drži pridike o tome kako mora da se čuva, dok mu majka vlažnom maramicom briše odjeću.
Kada se ponudila da obriše i trenerku mog dječaka, rekao sam joj da za to nema potrebe, budući da smatram da nema prave igre u dvorištu ako se dječak bar malo ne isprlja.
U jednom trenutku, dok su se dječaci borili oko lopte, moj sin je svog novog drugara nehotice snažno odgurnuo. Dječak je nakon toga počeo glasno da plače. Činjenica da sam svoje dijete zbog takvog postupka iskritikovao i rekao mu da se izvini drugu nije prekinula neprijatnu situaciju u kojoj smo se našli. Pričao sam im o tome kako mi, tadašnji dječaci koji smo odrastali u Nikšiću osamdesetih i ranih devedesetih godina, nismo voljeli sportove poput tenisa i odbojke u kojima nema duela i kontakta. Bilo nas je sramota da, za vrijeme igranja fudbala ili košarke , pri nekom jačem prekršaju uopšte zatražimo faul. Najljepša satisfakcija nam je bila kad uprkos faulu, pod kontaktom uspijemo da postignemo koš ili gol. Smatram da takva vrsta igre jača karakter djeteta i priprema ga za život.
Umjesto slaganja sa ovom mojom opaskom ili bilo kakvog odgovora, dobio sam samo kisjele osmjehe na licima dječakovih roditelja. No, kako to kod djece inače i biva, dječaci su ubrzo nastavili sa igrom kao da se ništa nije dogodilo. Kada je došlo vrijeme da se ide kući, srdačno su se pozdravili i jedan drugom čvrsto obećali da će se i sjutra naći u približno isto vrijeme i na istom mjestu. Istovremeno sam se i ja pozdravio sa mojim novim poznanicima i još jednom se izvinio za pređašnji postupak mog sina.
I da, plejdejt sam najljubaznije odbio! Moguće je da sam pogriješio. No, da li je pametno igru u dvorištu i livadi zamijeniti druženjem u sobi? Da li igranje koje podstiče maštu, kreaciju, snalažljivost i privikavanje na zajednicu uopšte može da zamijeni zanimacija za kompjuterom ili lap topom?
(Autor je profesor Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog i đakon u crkvi Svete Trojice u Starom Gradu u Budvi)
