U periodu od decembra mjeseca pa do kraja Velikog posta, nakon što bih završio sa nastavom u bogosloviji i krenuo prema autobuskoj stanici, gotovo svaki put bih ugledao uvijek istu osobu kako sjedi na klupi, koja se nalazi tačno preko puta stanice. Bila je to žena u sedamdesetim godinama, prosijede kose i suvonjavih, upalih obraza.
Zavisno od vremenskih prilika, nekada bi sjedjela na klupi , dok bi po kišovitom vremenu kraj iste stajala ispod raširenenog povelikog, žutog kišobrana. No, uvijek bi gledala u pravcu stanice, pažljivo osmatrajući svakog putnika, baš kao i svaki autobus ili minibus koji bi ušao u stanicu. Takođe, na njenom se licu sve vrijeme mogao jasno vidjeti širok osmjeh. Činilo se da je znala za svakog od redovnih putnika gdje i kojim od autobusa ide , te u kojem vremenskom intervalu. U početku sam se čudio njenoj neobičnoj dnevnoj rutini, da bi se vremenom navikao na nju, poput, pretpostavljam, drugih redovnih putnika na stanici.
Poslednji put sam je ugledao na Veliku Subotu. Međutim, tog jutra nije gledala u pravcu autobuske stanice, već je posmatrala mene kako žurim da na vrijeme stignem na svoj prevoz. Tek kad sam stigao do njene klupe, shvatio sam da je, zapravo, mene i čekala! Ustala je i po prvi put mi se obratila sledećim riječima: “ Znate li da je čovjekov život ništa drugo do jedno veliko putovanje? Od svog rođenja pa sve do smrti, čovjek putuje, a da ni sam često toga nije svjestan. Krajem prošle godine sam otišla na rutinski pregled ko ljekara. Rekao mi je da je to što u meni raste maligno, te da liječenje neće dati neke velike rezultate.
Mojima nisam još uvijek ništa rekla. Ne želim da se djeca i unučad sjekiraju zbog mene. Čudno je kako ne osjećam nikakvu bol. Jedino što me po više puta dnevno uhvati neka malaksalost, posle koje je potrebno da prođe po nekoliko minuta da bih se povratila u normalno stanje“. Nakon tih riječi je duboko uzdahnula, poćutala nekoliko trenutaka i rekla sledeće: “ Eto, kao što vidite, autobus mog života se približava svojoj konačnoj stanici! Molim Vas , pomolite se za mene da što lakše prebrodim poslednje kilometre mog životnog putovanja!
Znate, ja čvrsto vjerujem u Isusa Hrista“ ! Nakon toga je drhtavom rukom izvadila i dala mi listicu na kojoj je bilo napisano njeno ime za pominjanje. Posavjetovao sam je da se obavezno obrati svešteniku radi ispovijesti i pričešća. Rekla mi je da će poslušati savjet , nakon čega se pozdravila sa mnom, okrenula i otišla.
Dok sam sam se vozio autobusom prema Budvi, razmišljao sam o njenim riječima : “ Čvrsto vjerujem u Isusa Hrista „! Na prvi pogled, te riječi izgledaju kao najkraće vjeroispovijedanje. Međutim, kada čovjek o njima dublje razmisli , shvata da one sadrže u sebi sve što je potrebno za spasenje! U mnogome su te riječi slične sa onim koje je izgovorio Etiopljanin Filipu za vrijeme svog obraćenja i krštenja, a koje glase: “ Vjerujem da je Isus Hristos Sin Božiji“ (Dap.8,37).
Sa takvim vjeroispovjedanjem u srcu čovjekovom je svako životno putovanje smisleno i pri svakoj prepreci i iskušenju, Gospod će darovati utjehu i smirenje.
(Autor je profesor Cetinjske bogoslovije i đakon u crkvi Svete Trojice u Starom gradu u Budvi)
