Đakon Pavle Lješković: Skriveni smisao psalma 55.

Đakon Pavle Lješković:

  „Čovjek je nemoćan pred tajnom smrti“

– Mitropolit Amfilohije –

Ljepota i jedinstvenost Velikog posta ogleda se, između ostalog, i u tome što čovjeku otkriva dublji smisao njegovog postojanja. To se naročito vidi u bogoslužbenim pjesmama iz Psaltira, Trioda i Časoslova, koje se poju i čitaju u prva tri dana posta-tzv. trimirju, kada ovim bogosluženjima pristupaju  i mirski ljudi. Kada u ponedeljak rano ujutro pođemo u crkvu, najprije nas dočekuje jutarnja služba u čijem je središnjem dijelu kanon. Crkvena poezija irmosa i tropara ove službe po svojoj ljepoti nimalo ne zaostaje za poetikom kanona Sv. Andreja Kritskog, koji se čita u toku velikog povečerja. Nakon jutarnje službe se ređaju prvi i treći čas, u okviru kojih čitamo katizme iz Psaltira. A onda sledi šesti čas, u čijem se uvodnom dijelu nalazi 55. psalam. Prva dva stiha ovog psalma nas upoznavaju sa čovjekom kojeg su obuzele žitejske brige. Njegova ogrijehovljenost, kao i svi strahovi i vapaji koji iz nje proizilaze dovode ga do stanja duha u kojem mu se čini da se Gospod od njega skriva. Zbog toga psalmopojac zapisuje sledeće stihove:

„Usliši Bože molitvu moju i nemoj se sakriti od moljenja moga. Pazi i saslušaj me: cvilim u jadu svom i uzdišem“(Ps.55.1,2)

Dakle, kada nam se Gospod učini sakrivenim i nedostupnim za naše molitve i prozbe, tada se suočavamo sa osjećajima samosažaljenja, jada i uzdisanja. Korijen ovakvog čovjekovog stanja otkriva nam se u sledećim stihovima:

„Srce je moje uzdrhtalo u meni, i strah smrtni spopade me. Strah i trepet dođe na mene i groznica poduze me“(Ps. 55.4,5)

Nemoćan pred tajnom smrti, čovjek se neprestano nalazi u agoniji koja se projavljuje kroz strah, drhtanje i trepet. Nadahnuti ovim stihovima 55. psalma, o ovoj temi su promišljali i neki svetovni pisci i mislioci. Danski filosof Seren Kjerkegor u svojim djelima „Bolest na smrt“ i „Strah i drhtanje“, čovjekov egzistencijalni strah od smrti uspoređuje sa očajanjem. Izlaz iz ovakvog očajanja se nalazi u nepokolebljivoj vjeri u Boga. U jednoj od pjesama našeg velikog poete Ivana V. Lalića (1931- 1996), nailazimo na sledeći stih: „Niko ne umire suviše kasno o, gospodari“. Dakle, čovjek i kada zađe u neke poznije godine trudi se da odagna od sebe pomisao o smrti. Trudi se da i dalje vodi računa o svom zdravlju, te na taj način produži svoj ovozemaljski vijek. Kada sam u oktobru prošle godine ležao na COVID odjeljenju bolnice u Baru, svedočio sam jednom događaju koji je sličan onima koji su opisani u Gogoljevoj zbirci: „Smiješne i strašne priče“.

Naime, jednog starijeg čovjeka su ljekari odlučili da prebace na neki drugi sprat bolnice. Saopštavajući mu tu odluku, medicinska sestra se nespretno izrazila i rekla mu da je odlučeno da on ide na bolje mjesto. Starac je gotovo u agoniji zapomagao kako još uvijek ne želi da ide u Raj, na bolje mjesto. Sestra je pokušala da se ispravi i rekla mu da on, zapravo, ide u bolje ruke, našta je dobila odgovor u kojem joj je jasno stavljeno do znanja da starac još uvijek nije ni spreman, a ni voljan da pođe u Njegove ruke. Dakle, vidimo da u ovoj situaciji čovjek istovremeno ispovijeda vjeru u Boga i strah od smrti. Iz ovoga slijedi pitanje: kako je moguće da su ovakve protivriječnosti pomirene u umu savremenog čovjeka. Odgovor je u sledećoj istini: kada je Bog stvorio čovjeka, naznačio ga je za vječnu zajednicu sa Sobom. Samo u zajednici sa svojim Tvorcem čovjek može dostići vječni život. Pogrešnom upotrebom slobode projavljenom kroz Adamov grijeh, čovjek postaje podoban prolaznosti i smrti. Međutim, u njegovom biću ostaje upisano da smrt nije njegovo naznačenje, što objašnjava i njegovo nemirenje sa smrću. Samim tim i Veliki post u našem vremenu, između ostalog, treba shvatiti i kao pobunu savremenog čovjeka protiv vlastite ogrijehovljenosti, prolaznosti i smrti. Časni post nas poziva da se barem na kratko oslobodimo od ovozemaljskih briga i zamki komformizma, te da se, u mjeri u kojoj nam je to moguće osamimo i molitveno susretnemo sa Gospodom. Na takav podvig nas usmjerava i sedmi stih 55. psalma, u kojem se kaže „Daleko bih pobjegao i nastanio se u pustinji“.

Velikoposno bjekstvo u pustinju podrazumijeva podvig suočavanja čovjeka sa samim sobom. U tom teškom naporu, u kojem treba da savlada sebe samoga, Gospod će mu biti jedini „drug i znanac“ (Ps. 55,13). Odlazak u „pustinju“, u toku Svete četrdesetnice, kao što smo vidjeli, podrazumijeva i promišljanje o smrtnosti. Samo ako u potpunosti sagledamo tragediju smrti, moći ćemo makar donekle da shvatimo dubinu, ljepotu i značaj riječi: „Radujte se“ (Mt. 28,9), koje je mironosicama uputio vaskrsli Gospod.

Autor je profesor Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog i đakon u crkvi Svete Trojice u Starom gradu u Budvi