Piše: đakon Pavle Lješković
Vedro je poslepodne u Budvi sa povremenim naletima vjetra, koji podsjećaju na činjenicu da smo tek zakoračili u rano, martovsko proljeće. Posle završenih obaveza u školi i povratka sa Cetinja, ulazim u supermarket, u koji obično svraćam kada sa autobuske stanice krenem prema stanu u kojem živim. Nedaleko od ulaznih vrata, pokraj prvog od mnogobrojnih rafova u prodavnici, petogodišnji dječak glasno negoduje, vrišti i plače zbog toga što je njegova majka vratila na policu namirnice koje je on maločas ubacio u korpu.
Vidno umorna žena, na čijem se licu vidi da je cijeli dan radila i od obaveza jedva stigla da pokupi dijete iz vrtića, mu objašnjava da je sami kraj mjeseca, te da tatina alimentacija neredovno stiže, zbog čega će teško u kući imati dovoljno novca do njene plate, pa je to razlog što mu neće ovaj put kupiti slatkiše i grickalice. Međutim, dječak jednako nastavlja da paniči i vrišti, da bi u jednom trenutku majku snažno udario nogom ispod njenog desnog koljena. Na ženinom obrazu se prolomio snažan bolni grč i tuga, za koju mi se učinilo da nije toliko uzrokovana udarcem koliko činjenicom da je uzaludno potrošila mnoštvo blagih riječi, kako bi urazumila i umirila svoje dijete.
Koji trenutak kasnije, za kasom grupa djevojčica, koje bi mogle biti peti ili šesti razred osnovne škole, donose korpu punu raznih đakonija. Kasirka im kaže da sve to što su nabacale u korpu košta nešto manje od pedeset eura, a one kod sebe imaju ukupno svega dvanaest eura. Djevojčice počinju da vraćaju namirnice, kako bi u korpi ostalo onoliko koliko su u mogućnosti da plate, usput se svađajući između sebe oko toga šta će sve zadržati od čokoladica i bombona koje su pazarile. Kasirka im kaže da se ništa od ovoga ne bi desilo da su barem na trenutak odložile svoje mobilne telefone i skoncentrisale se na kupovinu. No, djevojčice njenu primjedbu nisu ni konstatovale, budući da su u svoje telefone jednako gledale, valjda ne želeći da propuste niti jedan „lajk“ ili „vatricu“, koji su im u međuvremenu pristigli…
Nekoliko sati kasnije sam krenuo u crkvu Svete Trojice u Starom gradu, na večernju službu. Dok sam prolazio kroz igralište pored stare osnovne škole, susreo sam dvoje četvogodišnjaka dok su se tu bezbrižno igrali. U jednom trenutku, u žaru igre, dječak je snažno zagrlio djevojčicu. Njihove mame , koje su stajale par metara udaljene od njih i posmatrale dječiju igru, su momentalno ustale i razdvojile djecu. Dječakova majka, očito dobro izvježbanim politički korektnim jezikom, je svome sinu objasnila da on nema pravo da kada god to zaželi zagrli djevojčicu.
Međutim, dječakov zagrljaj je bio proizvod dječije nevine bezbrižnosti, igre i radosti i nije imao baš nikakve veze sa „rodno senzitivnim“ trendovima, niti „džender“ i „mi tu“ pokretima. U tom nevinom i radosnom zagrljaju nešto pogrešno mogu da vide samo ljudi izloženi agresivnom medijskom propagandom, koja u njihovim srcima izaziva strah da , ako u potpunosti ne ispoštuju pomenute trendove, njihova se djeca neće na valjan način uklopiti u društvo.
„Pustite djecu i ne branite im da dolaze k meni, jer je takvih Carstvo Nebesko“ (Mt.19,14) – riječi su Gospodnje koje čitamo u Matejevom jevanđelju. Čini se da osnovni problem društva u kojem živimo, a koji se tiče vaspitanja djece, nije toliko u savremenim vaspitnim trendovima, izloženosti djece društvenim mrežama i modernim “ politički korektnim “ pokretima, koliko u činjenici da roditelji imaju sve manje prostora i vremena da saslušaju i ispune pomenute Gospodnje riječi.
Sa druge strane i djeca su prezauzeta školskim obavezama, kao i raznim sportovima i drugim aktivnostima na koje ih roditelji upisuju, pa imaju sve manje vremena, ne samo za odlazak u crkvu, već i za igru i dokolicu koje kod njih razvijaju maštu i kreativnost. Međutim, vrhunac vaspitanja je upravo u oslobađanju od nepotrebnog bremena i puštanju djece da slobodno i sa radošću pristupe Gospodu. U tom djetinjem zagrljaju čovjeka sa Bogom , koji ovdje imamo u predokusu, budući da mu je punoća u Carstvu Nebeskom, se i nalazi cjelokupni smisao naših života.
(Autor je profesor Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog na Cetinju i đakon u crkvi Svete Trojice u Starom Gradu u Budvi)
