Piše protojerej-stavrofor Darko Ristov Đogo
Živ je. I dalje mu je topla ruka koju cijelivam. Jeste: nepomičan je. Valjda to tako biva kada se ljudi upokoje. Živ. Doduše: usnuo. Nije inače volio da se odmara. Nisam bio jedan od onih koji su sa njim proveli godine (valjda je i to trebalo zaslužiti), ali kada god jesam imao priliku da sa njim provedem koji sat ili dan više, to je bilo neumorno kretanje, najčešće po krševima i udaljenim mjestima. I inače: u njemu kao da su se sastala ona dva stida od odmora – domaćinski, morački, srpski etos kuće u kojoj je sramota ne raditi ništa, i onaj manastirski, svetogorski, carigradski, u kome je sramota da monah zaista spava: i u snu se može moliti. Sada leži na odru u podgoričkom Hramu Vaskrsenja i prvi put u životu u prilici je da se odmori. I zaslužio je.
VIDI, IDU NEKUD I TRAŽE NEKOGA Da se odmah razumijemo: nakon svih ovih mjeseci smrti i sluđivanja, u svakodnevno sve haotičnijem svijetu ove postmodernističke bolesti koja zaista može biti i kijavica i kuga, niko od nas koji smo došli nije došao potcjenjujući ni život ni smrt. Najmanje tako: i on je tu bitku nosio jer nema stvari na svijetu koja bi se desila da u njoj nije u središte morao da osjeti bilo onaj čovjek predobri. Nekako se, kada sada o tome razmišljam, jedino i moglo od njega očekivati da se bakće sa ovom čumom: sjećam ga se, februara 2016, usred Barselone. Nakon divne službe kod našega oca Žoana i braće pravoslavnih Katalonaca, pripadnika SPC (toliko o etnofiletizmu!), uputili smo se kroz grad. Najprije je sugerisao svešteniku koji nam je otvorio kivot sa moštima Svete Evlalije da ne drže mošti ranohrišćanke mučenice u kripti gdje ih niko ne može vidjeti – „sklonili ste moći, kao da ih se stidite – odreći ćete se moći Svetiteljke Božije“ – veli Starac. A samo nekoliko minuta poslije prolazimo kroz grad u kome je karneval. I dok se trudim da se nekako probijem kroz maškare i glumim njegovog tjelohranitelja, on zastaje u trenutku, gleda ljude oko sebe, dok ga oni u nerazumijevanju vjerovatno smatraju hologramskom projekcijom iz srednjeg vijeka, iz doba kada su svetitelji zaista postojali. I nakon tog trenutka, polazi za mnom, za nama svima i kaže: „Vidi, idu negdje i traže nekoga. A Hristos im je tu. Da li bi ga vidjeli kada bi došao ovdje?“ „Ne znam, starče“ (imao sam toliko slobode). „Vidi: očevi ovog naroda su opsjedali svetogorske manastire. I sve što su ponijeli iz njih nije ih učinilo svetogorcima.“ Eto: zaista nije.
KOSOVO – PREMJERENO I PREBRANO I sjećam se njegove besjede o Kataloncima, Svetoj Gori i nekim rukopisima Sv. Grigorija Palame. I gledam ovaj narod koji se, uprkos kugi, sabrao ispred Hrama Hristovog vaskrsenja. Njih je Hristos kroz ovoga čovjeka učinio bar na momente svetogorcima. Jer: ima li danas i na Svetoj Gori toliko ljubavi za Pastira, toliko nedramatične, bićevne tuge zbog rastanka, toliko zahvalnosti za čovjeka koji ti je donio Hrista pred tebe sama, toliko usredsređene molitve? Mjera hrišćanstva jeste koliko se promijenio moj život ka Hristu od kada sam Ga upoznao. A ovaj čovjek je promijenio čitavu jednu zemlju. Da: ovaj što leži na odru i odmara se dizao je tri decenije sa odra jednu Crkvu čitavu. I red je da se odmori.
Ne, niko ovdje nije došao nesvjestan tanke granice između života i smrti, tanje nego ikada ranije. Ako je pandemija po bilo čemu slična ratu, onda da kažem: pratili bismo ga ovako i cjelivali mu tople ruke i da padaju granate oko nas. Zaslužio je. Samo sam ga jednom sreo na Kosovu, ali mi je o. Radivoj Panić mnogo pričao koliko su i kako putovali, sve tražeći srpske kosti. Mi smo Kosovo znali iz deseterca – on i iz deseterca kada gusla Ćiro i svojim stopama i svojim rukama premjerenog i prebranog. Zato se trudio i zavjetovao, zato je znao da – i da on ne izgovori anatemu jer on je podsjećao a ne izmišljao – proklet je svako ko se odrekne Kosova vidovdanskoga i Metohije manastirske.
Čudnovato je kako je u isti mah znao da ti stavi do znanja da se sprema za smrt sada i da se sprema da još uradi poslove i djela za koje bi bili potrebni vjekovi. Oduševio se onim stihom Tadeuša Ruževiča „Od mnogih poslova mojih zaboravio sam da treba i umrijeti“. Oduševio i nasmijao. I gledam ga sada: čitavom svijetu je postalo jasno koliko je tanka i prozirne granice ovoga života i smrti i još nikako da se milijarde zapitaju – poput karnevala u Barseloni – kamo? On je to nepokolebljivo znao. I valjda je zato mogao da ti kaže: „Ostavi se toga, blago meni, možda sjutra pođemo Bogu na istinu“, a poslije dvije rečenice: „Da samo vidim kapelu na Lovćenu, da je vratim.“ Možda je i vrati. Nije žurio.
ČEKA ON Znao je da pusti misao, ideju, pa da se sasvim povuče. Da te ostavi da sam dođeš na ono njegovo, na ono Hristovo. Zato: vjerujem da je tako i sa tom kapelom. Čeka on. Jer mi smo danas žurni, nas je formirala pjesma od pet minuta. Njega Gorski vijenac i Sveti Grigorije Palama, cjelovečernji boj i neprekidno gledanje Božije svjetlosti. Zna on što mi ne znamo.
Šta će biti sa nama danas, sa Crnom Gorom? Nemam neki pametan odgovor dok mu gledam žuljave ruke i ovo lice koje prvi put odmara. Sigurno je da će se neki demon truditi da kapitalizuje svu energiju i dobrotu koju je probudio u ljudima, da će pokuljati i izmileti sve tehnologije političkog obuzdavanja i zaobilaženja jasne narodne volje koja je izrekla svoj sud ne samo nad režimom i njegovom kriminalizovanošću već i nad aparthejdom nad Srbima, nad projektom deamfilohizacije Crne Gore. I nije im uspjelo. Pokušaće ponovo. Ali u istoriji nema zauvijek dobijenih i izgubljenih bitaka. Svaka sloboda se mora ponovo zadobiti. Kosovo nije jednom nego jednom pa svakog sljedećeg dana „grdno sudilište“. I znam da će biti teško bez njega. I znam, mimo svake retorike za koju, dokle mu gledaš ruke i lice, nemaš nimalo volje – znam da će upravo njegovo prisustvo među nama biti trajni zalog da ćemo odagnati i te oblake. Neće se Đed mnogo odmarati. Eto ga odozgo da pomogne. „Blago meni.“
Autor je vanredni profesor PBF Svetog Vasilija Ostroškog Univerziteta u Istočnom Sarajevu
