Bulatović I. Bogić
Bila u svakom je oku
Vidjela i iz najdaljega sela
Kroz maglu nazirala duboku
Inokosna crkva ko samotna jela
Koji vraćao se, njoj bi zdravio
Njoj pečalio koji je išao
Podigao je koji nije prezdravio –
U cetinjsku pustinju, s Neba je sišao
Štitila kuću od gromkih je udara
Javljala koji vjetrovi kada duvaju
Lađare sklanjala od brodskih sudara
Stari mešteri još, u sjećanju je čuvaju
Kad posjekoše je, udari strava
Bez krova i neba, ostasmo i bez leđa
Kud koji poskitasmo se svijetom
Zid za zidom kleca i oburdava
Na ledini već, suvišna smo golomeđa –
U imenu sa tugom, u prezimenu sa sjetom
Izvor: IN4S
Foto: SPC
