U petak 12. januara 2024. godine u organizaciji Sabornog hrama Hristovog Vaskrsenja u Pogorici i Društva za njegovanje tradicionalnog srpskog pjevanja uz gusle „Sveti Sava“ iz Podgorice, održano je u kripti Hrama dobrotvorno guslarsko veče ,,Božićni Vijenac” po tekstu „Gorskog vijenca“ Petra II Petrovića – Njegoša.
Veče je bilo dobrotvornog karaktera i tokom večeri prikupljali su se dobrovoljni prilozi za obnovu konaka manastira Donji Brčeli.
Sve prisutne je pozdravio protojerej mr Predrag Šćepanović, arhijerejski namjesnik podgoričko-danilovgradski koji je istakao da je Petar II Petrović – Njegoš, veliki univerzalni duh i genije osobite vrijednosti:
,,Petar II Petrović – Njegoš, Mitropolit crnogorsko-primorski, veliki univerzalni duh i genije osobite vrijednosti, trajno je i vanvremeno nadahnuće za sve stvaraoce jer je njegova pisana riječ čast srpskome jeziku na kome je napisana”.
,,Večeras Društvo za njegovanje tradicionalnog srpskog pjevanja uz gusle „Sveti Sava“ iz Podgorice, koje radi na Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja, po blagoslovu Visokopreosvećenog Mitropolita crnogorsko-primorskog g. Joanikija ima čast da pred vašu ljubav i bogoljublje u ove božićne dane predstavi ovaj Božićni vijenac po Gorskom neuvelom vijencu Petra II Petrovića – Njegoša”. – podsjetio je prota Predrag.
Nakon uvodnog slova prote Predraga, o Božiću u Njegoševom djelu besjedio je Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije koji je u uvodnom dijelu obraćanja akcentovao da nije saglasan sa pojedinim mišljenjima da Hristos nije prisutan u Njegoševom djelu te da ga je Njegoš zaobilazio:
,,Ponoviću opet da nisu u pravu oni njegošolozi koji su govorili da je Hristos samo usput pominjan u Njegoševom djelu, da ga je malo i da Njegoš u tom smislu kao da je zaobilazio Hrista. Pisali su još gore stvari o njemu, skoro da nema jeresi koju mu nisu pripisali, ali i to je Njegoševa sudbina. On je prosto svojim djelom dao slobodu svima da razumjevaju i da tumače kako hoće. On je u tom smislu pokrenuo čovjeka da kao što je on bio slobodan stvaralac, da svako slobodno razmišlja. A to se sve kroz vrijeme koje je majstorsko rešeto prosije, pa onda iziđe svjetlost istine”.
,,Njegoš je još u ovome svijetu i kroz Luču i kroz Gorski Vijenac dodirnuo vječnost, nadišao vrijeme”. – kazao je Vladika.
U nastavku Mitropolit Joanikije je ukazao na očiglednost prisutnosti Gospoda Isusa Hrista u Njegoševoj Luči Mikrokozma gotovo od početka do kraja:
,,Kada pogledamo Luču, Njegoševo najmilije djelo po svjedočanstvu Milorada Medakovića, Njegoševog biografa, vidimo da pjeva o Hristu, skoro od početka pa do kraja. Ali to kao pravi pjesnik, umjetnik, znalac, saopštava na određeni način, tako da čovjek mora i da se potrudi da to primijeti, otkrije. On je saopštavao to na jedan vrlo često i zagonetan način, naročito za prostog čitaoca. Zato Luča i nije bila toliko čitana i nju su vrlo često i veliki umovi kao što je jedan Ljubomir Stojanović zaobilazili i hvatali su se samo Gorskog Vijenca. Nije čudo, jer je Gorski Vijenac narodu mnogo bliži, on je prosto istoričniji, a naš narod voli istoriju”.
Vladika je rekao da je Gorski Vijenac lakši za razumijevanje za razliku od Luče koja je sva u meta-istoriji, u metafizici, u misli, u filosofiji, u religiji što je samo po sebi dalje čovjeku ukoliko se ne protumači i ne približi:
,,Luča je sva u meta-istoriji, u metafizici, u idejama, u nekim nesvakidašnjim temama, u misli, u filosofiji, u religiji, to je sve čovjeku dok mu se malo ne približi daleko. Ali, kada Njegoš govori o mogućem slovu Stvoritelja to se može razumjeti na dva načina, njegova misao je slojevita. Tako razumijevamo i Jevanđelje, pojedine riječi iz Jevanđelja tumačimo na više načina, a svi ti načini doprinose da se bolje razumije jevanđelska riječ, tako i pojedine stvari iz Luče mikrokozma”.
Vladika se potom osvrnuo na činjenicu da se i Gorski Vijenac i Luča Mikrokozma takođe završavaju sa Hristom, ali, na jedan drugačiji način, budući da je kako Vladika podsjeća, Luča nebeska drama dok je Gorski Vijenac istorijska drama:
,,Njegoš nam je mnoge stvari, duhovna iskustva iz Luče ugradio u Gorski vijenac i sve nam je to kroz Gorski Vijenac prijemčivije, prihvatljivije, razumljivije. I Gorski vijenac kao i Luča Mikrokozma takođe završava sa Hristom, ali, na jedan drugačiji način. Luča je nebeska drama, Gorski Vijenac je istorijska drama”.
,,Baš zato što je Gorski Vijenac tako istoričan, pogodan je da se pjeva uz gusle, skoro od početka do kraja. Zato što gusle vole istorijske događaje i što je zgusnutija istorija i što su veće istorijske protivrječnosti, to je guslama milije”. – zaključio je Mitropolit Joanikije.
U drugom dijelu obraćanja Vladika je dao poseban osvrt i na tumačenje lika Igumana Stefana kojeg Njegoš kroz Vladiku Danila prikazuje kao, iako fizički u godinama ostarjelog ipak vječno mladog, ozarenog tvoriteljnom poezijom i saradnika Božijeg:
,,Prethodno treba da kažemo da se pojavljuje iguman Stefan koji prosto otkriva smisao istorije i smisao borbe za slobodu i smisao i veličinu svete pravoslavne vjere koja može nadahnuti junake da odbrane svoju otadžbinu i svoje svetinje, da odbrane čast i slobodu svoga naroda. Njegov lik naročito je zasijao na praznik Božića, pa će vladika Danilo, negdje poslije nalaganja badnjaka, gdje iguman još pjeva uz gusle o prazniku, da naslika ikonu na jedan pjesnički način, ali prosto on se izrazio tu kao ikonopisac igumana Stefana: ,,Ljepše stvari nema na svijetu nego lice puno veselosti, osobeno kao što je tvoje” – te riječi Vladika Danilo upućuje igumanu Stefanu sa sijedom kosom do pojasa i srebrnom bradom do pojasa ,,ali lice ti glatko i veselo to je uprav blagoslov Višnjega”. Prosto i ako je starac, naslikao ga je kao vječno mladog, kao onog anđela ozarenog tvoriteljnom poezijom i čovjek ima tu mogućnost da se dotakne božanske poezije jer ga Bog udostojava da bude Njegov stvaralac i saradnik Božiji o čemu Njegoš puno pjeva u Luči mikrokozma, a to na jedan drugačiji način saopštava u Gorskom Vijencu kroz igumana Stefana”.
Vladika je zatim ukazao na to da se sve zapravo u Gorskom Vijencu naslanja na bogopoznanje igumana Stefana koji ispovijeda Hrista kao Jagnje koje je došlo na zaklanje radi spasenja ovoga svijeta i da svako ko u Njega vjeruje podnosi istu žrtvu kao što je bilo na Badnjoj večeri u vrijeme vladike Danila i na Božić na Mojkovcu:
,,Sve je ovo naslonjeno na bogopoznanje koje ima iguman Stefan, on prepoznaje Hrista Bogomladenca kao Jagnje koje je došlo na zaklanje radi spasenja ovoga svijeta i pokazalo se da odmah čim je došao Hristos u ovaj svijet, odmah je Irod potegao nož na Njega, nije Njega tada zaklao, ali je zaklao 14.000 mladenaca. Taj nož Irodov ukazao je na krsnu smrt Hristovu, na Njegovu žrtvu. A da bi se pokazala prava i istinita vjera i oni koji vjeruju u Hrista, spremni su da za Njega podnesu žrtvu i da svoje živote žrtvuju za Njega, kao što je bilo na Badnjoj večeri u vrijeme vladike Danila i na Božić na Mojkovcu”.
,,Epska poezija je na pravi način smisao ovih događaja otkrila, zato o njima i pjevamo naročito za praznike, a kad proslavljamo Božić i nalažemo badnjake onda su tu i gusle kao neizostavni i najsvečaniji dio”. – poručio je naposlijetku Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije.
Stihove iz Gorskog vijenca pjevali su u nastavku programa srpski guslari: Maksim Vojvodić, Radosav Rajo Vojinović, Vitomir Arsenić, Željko Vukčević, Damjan Vojvodić i Sekule Cerović.
Njegoševe stihove iz Gorskog Vijenca kazivao je i glumac Pavle Ilić.
Boris Musić
Foto: Željko Drašković
