U intervjuu za radio Svetigoru dr. Goran Komar je govorio o aktuelnoj situaciji vezanoj za diskriminatorni zakon o slobodi vjeroispovjesti, raznim optužbama na račun litija kao i o istoriji prostora Crne Gore i Hercegovine.
Komentarišući fenomen litija g. Komar je istakao da, baveći se prošlošću može upotrijebiti jedan termin iz 15 vijeka gdje narod čuva ili „povija“ svoju pravoslavnu vjeru:
„Još nije izrečen pogled analitičara, sociologa ili stučnjaka bilo kog profila koji bi na racionalan način objasnili litije. Litije su po svojoj suštini iracionalne a to je format litija od postanka hrišćanstva, od prve spasiteljeve vijesti koja se pronijela Mediteranom i koju je u svoja njedra povije država istočnih Romeja. Litije su sve veće i biću slobodan da kažem da će biti sve veće dok niko ne ostane kući. Ovo parče zemlje koje Gospod opet pohodi, podiže zajednicu, i ne može dalje da živi ako svako svakog ne pogleda,ako se lica ne pogledaju ako se ne sastavi lice naroda koje je pokidano bogoboračkim komunističkim sječivom.Ako se iznova ne sastavi lik naroda koje je slikao Petar Drugi Petrović Njegoš svojim kolom a ja tvrdim da je to kolo već prethodno vjekovima izobraženo po spomenicima posijanim po planini Balkan. E to je litija koja dotiče do prvih vremena kada je apostol Pavle prohodio duž Jadrana pa ni on nije mogao dostići do svake skrovite gorske uvale već je vijest prohodila bljeskom. U to sam ja uvjeren da su litije u Crnoj Gori bljesak vjere.“
O optužbama da su litije retrogradni element i da nas vraćaju u mračni srednji vijek g Komar kaže da su one odraz volje srpskih predaka i potomaka:
„Naš narod je svoje istorijske užase mogao da proživi kroz tvrdu, elementarnu i nepokolebljivu vjeru koja je uzrasla evo kroz osam vjekova njene priznate i samostalne arhiepiskopije. Takvu vjeru je povijao narod , snažnu kao u Avrama, koji je znao da će čeda gledati svjetlost sa gore Tavor. I takva će ta vjera biti za 2, 5 ili 10 vjekova, još postojanija,moderna i svjetska. Tako su htjeli naši stari.Takvu vjeru danas žele i srpska djeca. I zato su ta djeca izašla na trgove, da podignu rušenu Crkvu svoga naroda i podignu rušenu zajednicu svoga naroda. Jer djeca našeg naroda kažu: želimo da se pogledamo licem u lice ovdje na Zemlji i prije nego se susretnemo licem u lice pred očima Tvorca. Pred našom litijom kreće nebrojena množina svijetlih usopših Srba od postanja i naše su litije mnogo veće nego što se to vidi i broji. Našoj je litiji početak u Vitlejemu a kraj u gradu Višnjeg Jerusalima. E mi stojimo na kapiji Jerusalima i vičemo: Ne damo svetinje“
Na kraju je g Komar istakao da je Crkva sabor svetih i da se ona najviše obnavlja tamo gdje je najžešće proganjana i rušena:
„U prostorima gdje je najsnažnije i najmasovnije zatirana, u zemlju sabijana i paljena Crkva je tamo doživjela najsnažniju i nepokolebljivu obnovu. Zakon Božiji i ako hoćete zakon prirode kazuje da je njena obnova neminovna.Ona će kao bilo koji prirodni proces da se ponovi i to će ponavljanje biti najsnažnije na onim mjestima gdje je najsnažnije progonjena. U čovjeku dakle obitava Bog kojeg čovjek ne može da usmrti, ne može ni da Ga pojmi ni dosegne. “
