Visokopreosvećeni Mitropolite gospodine Joanikije, preosvećeni vladiko, časni oci, dragi oče Gojko, braćo i sestre, dragi prijatelji,
Prije svega moglo bi se reći da su dvojica pisaca, kad već govorimo sada o ovom književnom aspektu, istovremeno naravno velikih mislilaca, cijelog Mitropolitovog života bili prisutni u fokusu njegovog duhovnog interesovanja, duhovnog horizonta. Prvi naročito u ranim godinama, ranom periodu, bio je Fjodor Mihajlović Dostojevski. I onda ću sada samo mimogred pomenuti da je ranih osamdesetih godina za nas u Beogradu pojava tada jeromonaha Amfilohija imala ogromno značenje i da su njegova tumačenja Dostojevskog, naročito spor sa potonjim akademikom Nikolom Miloševićem oko značenja Velikog Inkvizitora, bila najdublji duhovni prodor u tom vremenu, kada govorimo o književnoj misli i književnoj interpretaciji. U ovoj godini slavimo dva vijeka Dostojevskog i onda nije zgoreg pomenuti, narovno, to najveće ime ruske književnosti, moglo bi se reći i svjetske uopšte, ali to večeras nije moja tema ili nije naša tema, tako da ću se sada usmjeriti na Njegoša.
Dakle, Njegoš je taj veliki autor kojim je bio Mitropolit, kako znamo, neću ništa novo reći, potpuno ispunjen do poslednjeg dana i ovdje imam jedan kratak citat u kome nam Mitropolit piše da ga je Dostojevski potresao još od ranih studentskih dana i bio je za njega ujedno i učitelj i mučitelj. Nešto slično će ponoviti i za Njegoša, ali na jednom drugom mjestu imamo dopunu u kojoj Mitropolit Amfilohije piše da je Njegoš za njega bio izazov, muka i podstrek naših pokoljenja. On je to i danas, ništa manje, ako ne i više nego u prošlosti. Nema sumnje on će to ostati i sutra, možda više negoli juče i danas. Dakle, ovdje imamo neprekidno ponavljanje ovoga „danas“, ovoga „sjutra“, i imamo naravno ovaj stav prošlosti. Međutim, u kom smislu, pokušajmo da promislimo temeljnije, on jeste izazov, muka i podstrek za nas danas? Posebno ovo na čemu insistira Mitropolit: „danas ništa manje , ako ne i više nego u prošlosti“. Dakle, nama je danas Njegoš bitan ništa manje, ako ne i više nego u prošlosti. To su riječi koje treba prihvatiti sa najvećom ozbiljnošću i pokušati ih promisliti. Zbog toga ima smisla pitati što je to ono odlučujuće u Njegošu za danas čime se sa Njegoševim podstrekom imao suočiti Mitropolit. Naravno, svi znamo, Njegoš ima proročko osjećanje Kosova prije svega, kao i sveukupnog zbivanja svoga vremena. E sad je mene vrlo kratko ovdje zanimalo koja su to sveukupna zbivanja našeg vremena. Po mom sudu, to je savremeno stanje u najvećoj mjeri obezduhovljenja, odsustva sakralnosti, drugim riječima odsustva logosa ili logosnog načela kulture i društva. To nije ništa novo, jer je na to upozorio još Niče, dakle to je neka vrsta uvoda u nihilizam, koji je neka vrsta epohalnog stanja koje danas svi preživljavamo i moramo se sa njim suočiti sa najvećom ozbiljnošću. Dakle, Ničeovo upozorenje riječju o smrti Boga i nadolasku nihilizma koje je dalekosežno odredio Niče kao stanje u kome, vrlo precizno određenje, najviše vrijednosti gube svoju vrijednost. A najveća vrijednost jeste upravo Bog. Dakle, suočenje sa tim epohalnim stanjem je zadatak koji se pred nas danas postavlja. Naravno, u raznim varijantama to se potiskuje, pokušava se zaboraviti, to je onaj zaborav bića, ali to zapravo jeste naša savremena situacija. I u tom smislu odjednom se javlja aktuelnost Njegoša, ali istovremeno i Mitropolitove misli. Meni se čini da je to posebno važno i tome treba posvetiti posebnu pažnju. U tom smislu, Mitropolitovo najveće pregnuće neposredno jeste povezano sa Njegošem.
Zapravo, u nekim stvarima, kad mi je otac Gojko predložio da to bude neka vrsta inspiracije ili uticaja Njegoša, to nije dovoljan termin jer uticaji su uticaji, ali ovdje nemate uticaj. Imate jednu egzistencijalnu identifikaciju. U mnogim slučajevima Mitropolit zapravo postaje sam Njegoš i dosta bi bilo zanimljivo, ali to sad nije moja tema, ući u jezičku interpretaciju. Ja bih rekao da se u samom jeziku mogu uspostaviti dubinske analogije između Njegoša i jezika samog Mitropolita, naročito u onom dubinskom metafizičkom smislu, koji je za Mitropolita posebno karakterističan i to je posebna tema koju u ovom uvodu neću izlagati. Dakle, ova neposredna povezanost sa Njegošem pokazuje se u Mitropolitovom poimanju savremenog čovjeka koji je izgubio svoje logosno utemeljenje, izgubio svoj korijen, to se vrlo često pominje u kontekstu njegove misli, i zapravo onda je ono što bi morali slijediti kao neku vrstu rukovodeće ideje pokazati što je to čovjek, a mora bit čovjek, dospjeti do poimanja sopstva kao tvari koja je Tvorcem izabrana. Dakle, ne u deklarativnom akademsko- hermeneutičkom smislu tumačenja, nego proživjeti upravo tu najdublju misao koju nam nude ili prezentiraju u isto vrijeme i Njegoš i Mitropolit. Dakle, tvar koja je Tvorcem izabrana da agresivnom ateizmu koji je neprekidno prisutan, danas naročito, suprostavimo stav da duša ljudska jeste besamrtna. To je taj pravi izvorni Njegoš, a to je i Mitropolit. Dakle, govorimo o odnosima identiteta u ovim iskazima i da nas kao pojedince i društvo probudi iz mrtvoga sna u koji smo pali, da nas očisti od smrtne prašine i izvede iz tame kojom smo obuzeti. Drugim riječima, Mitropolit, a ovdje navodim i njegove riječi koje su savršeno na tragu Njegoša i imaju potpuno njegoševsku inspiraciju, zaključuje da jeste tvar Tvorca čovjek izabrana, da je čovjek biće besmrtno, stalno zaboravljamo na to, da je čovjek iskra u smrtnu prašinu, da je on luča tamom obuzeta, ali i da je on u svim ovim slučajevima iskra i luča, a iskra i luča jesu ono što je supstanca, što je suštastveno u tome. U njemu se ogleda iskra, evo sada iskaza Mitropolitovog: „bespredjelnog uma Svevišnjeg Nepostižnog Tvorca“, i rekao bih da je ovo već jedan iskaz, jedna sintagma koja jako nalikuje obliku Njegoševog iskazivanja. Ono što je za njega veoma važno jeste čovjek bačen na burnu brežinu, tajnom rukom smjeloga slučaja. Uvijek i svagda Mitropolit je naglašavao, uvijek njegoševski, „pod vlijanijem tajnoga promisla“. Promisao stoji u suštini sveg tog besporetka i onda bi se mogla izvesti krajnja konsekvenca iz ovog pesimističkog shvatanja savremene kulture koja jeste nihilizmom određena, da zapravo i u tome neki tajni promisao postoji. Promisao se ne smije zaboraviti. Iz ovoga slijedi suštinska poruka koja mi se čini vrlo uputna i za savremenu dubinsku psihologiju i za antropologiju, što je veoma važno, što jeste ličnost, poimanje ličnosti. Dakle, za savrmeni pojam ličnosti i razrješenje dubokog savremenog konflikta ličnosti. Treba li podsjetiti sada na Viktora Frankla, na krizu smisla, na porast samoubistava, na narkomaniju – sve upućuje na krizu ličnosti. U čemu je izlaz? Dakle, poimati u sebi tu iskru Božestvenu koju smo zaboravili, potisnuli. Ali onda dolazi jedna izuzetna formulacija Mitropolitova, koja potpuno korespondira sa Njegošem, dakle korespondira u onom slučaju da gotovo ne mogu napraviti razdvajanje, da bi iskra Božestvena, ovo je jedna od najdubljih misli, doprla u čovjeku do tajne, do istine, ona treba da se raspali plamom besmrtnosti, da skine sa sebe neprozračnu smrtonosnosti zavjesu, da se oslobodi od meteža ovog ničtožnoga, od okova mrtve tjelesine. Isto tako naravno ovo jeste iskaz, ali ne možete u potpunosti razlikovati što jeste Njegoš, a što jeste Mitropolit, što pokazuje zapravo da se tu radi o jednoj istoj suštini. Po mom sudu, ovo je na primjer jedno upustvo za jednu hrišćanski orjentisanu savremenu psihoterapiju koja je veoma bitna u savremenom dobu, u ovom je Mitropolitov njegoševski zavjet zbog koga je decenijama bio raspinjan. To je ta ključna njegova poruka koju najveći broj nije razumijevao. To je zavjet njegovog hrišćanskog razumijevanja njegovog aktivnog hrišćanskog humanizma: probuditi u nama potamnjelu iskru, onu luču u nama kojom se ličnost vraća svome suštastvu, (hajdegerovski zaborav bića- zaboravili smo svoju suštinu) onome korijenu, a taj korijen je Mitropolit svagda nalazio u Petrovićima. Ovo je grubo uzev osnov na kome počiva princip tumačenja Njegoševog djela iz Mitropolitovog pera koje samoj opštoj teoriji tumačenja daje neke nove i neobično važne podsticaje.
Mojih nekoliko daljih pitanja, koja možda neću ni postaviti, tiču se jedne sasvim moderne teorije tumačenja i iz Mitropolitovih tumačenja postavilo se pitanje vrlo relevantno i bitno za teoriju književnosti, a moći ćete ga svi sebi postaviti. To je pitanje može li religiozni ili religijski tekst, a to je Njegošev tekst bez ostatka, to je takođe i djelo F. Dostojevskog i ne samo to, to je ikonologija isto tako, tumačiti onaj koji nikakvog religioznog osjećanja u sebi nema. To je veoma bitno pitanje i postoji jedan dio kod samog Mitropolita koji sam uspio da otkrijem, na svoje veliko zadovoljstvo, i koji zapravo odaje odgovor na ovo izuzetno teško pitanje. Za svaki slučaj, treba obratiti pažnju na najveće domete Mitropolitovog tumačenja koje ja nalazim. Naravno, svi znamo Gorski vijenac i Luču mikrokozma, ali u ovom slučaju mislim na ranu Njegoševu poeziju, pjesmu „Crnogorac Svemogućem Bogu“. Najdublja analiza pjesničke apofatike data je u toj pjesmi i kratkoj pjesmi Njegoševoj, takođe vrlo originalno, novo i izuzetno dubinsko tumačenje pjesme koja je posvećena Ljubi Šturu, u kojoj je Mitropolit Amfilohije pokazao najveće domete u tumačenju metafizičkih dimenzija (riječ je o hrišćanskoj metafizici), jedne književne tvorevine.
Otac Gojko Perović: „Profesore Jelušiću, vi ste završili prethodno izlaganje sa tim koliko je problematično da religiozni tekst, a to je sve što je ikada napisao Njegoš i Mitropolit Amfilohije, padne u ruke onih koji nisu religiozni i na šta to tumačenje onda liči. Evo ja kao vaš sagovornik i pola ove publike odrasli smo i školovani u školama gdje su nam o Njegošu pričali i Njegoša tumačili nereligiozni ljudi. Tu sad ima dosta poteškoća ili ih je bilo da mi sami shvatimo Njegoša. Mi evo četiri dana vadimo bisere Mitropolitovog stvaralaštva, a koliko je samo napisano protiv Mitropolita upravo iz te perspektive pokušavanja ljudi koji nisu religiozni da shvate bilo koju njegovu riječ ili njegovo djelo.“
Ja sam upravo imao u vidu da kažem da se veza Mitropolita i Njegoša u smislu prakse otjelovila ili da vrhuni u samom činu litija. U litijama je ova luča koja je zatamnjena zasijala svojim punim sjajem i to se dogodilo u Crnoj Gori i ima planetarni značaj, jer se to nigdje drugo nije dogodilo. Ja znam koliko su Rusi „zavidjeli“ narodu koji je u tolikom broju izlazio u Crnoj Gori, da se može reći da je to onaj momenat kad se luča oslobađa svoje obuzetosti tamom i da je ona u tom momentu, rukovođena upravo Mitropolitom, u ovom Njegoševom smislu zasijala punim sjajem. To je dio koji mi je nedostajao i koji mi je bilo stalo da kažem. Litije jesu između ostalog jedan od najvećih metafizičkih momenata u egzistenciji naroda sa ovih prostora.
A sada ću pokušati da odgovorim na vaše pitanje. Sada govorimo o nečemu što je sasvim akademski, govori se na katedrama filologije. Suština je u ovome. Imamo dva stava. Na primjer, pomenuću Mihajla Bahtina i Rolana Barta. Bahtin je ruski teoretičar književnosti koji je bio kritičan prema ruskoj religijskoj metafizičkoj misli i rekao je da su svi oni krivo tumačili Dostojevskog, jer Dostojevski nije bio filosof, psiholog, teolog, nego prije svega pisac. To nije stav koji se može tako lako odbaciti. I onda je rekao da je suština Dostojevskog polifonijska struktura romana, a ne nikakve druge stvari o kojima su pisali Berđajev, Šestov, Loski i svi ostali. Bartov stav je da suština književnog teksta nije u njegovoj poruci, u značenju, nego je u sistemu, u strukturi, kako je postavljen i oblikovan. Vi kada govorite i parafrazirate tekst, on nije to. Vi ste izbjegli njegovu suštinu, njegovo jezgro. Veoma težak problem i onda se to može zvati ekspanzijom lingvistike u tumačenju i tako dalje. Međutim, Mitropolitova tumačenja Njegoša, ali ne samo Njegoša, već i Antoana de Sent-Egziperija, „Malog princa“, ona su potpuno suprotna ovom načelu. Ona idu sasvim suprotnim putem zato što u prvi plan postavljaju teologiju i filosofiju sa jednom vrlo zanimljivom argumentacijom, a to je da se Njegoševo pjesničko djelo može čitati i kao filosofsko, odnosno religijsko djelo, s obzirom na to da su u tradiciji starih predsokratovaca Parmenid, Empedokle, kasnije u rimskoj tradiciji Lukrecije, Niče takođe, pisali filosofska djela, ali u nekom smislu u vidu poeme, dakle nečega što je veoma blisko književnom žanru. Francuski egzistencijalizam to naročito ponavlja preko Žan Pol Sartra, koji piše svoje filosofske drame. Naravno, uzmite i primjer Albera Kamija i „Stranca“ koji je neka vrsta književnog filosofskog traktata. Ako je sve to tako, onda se i Njegošu može pristupiti na način jednog filosofsko-teološkog ili metafizičkog čitanja, što je do kraja primijenio u svom pristupu Mitropolit.
Ima jedno mjesto u njegovoj doktorskoj disertaciji „Tajna Svete Trojice po Svetom Grigoriju Palami“ u kojoj ja nalazim osnovni epistemološki ili hermeneutički princip tumačenja i pristupa, i ovaj iskaz koji ću pročitati, koji je neobično jezički složen i ukazuje na svu karakteristiku i tu diferenciranost jezika Mitropolitovog, a može se bez ostatka primijeniti na princip tumačenja samog Njegoševog djela: „Ova svjetlost poznanja i istinske mudrosti ne stiče se, ona je dar i otkrivenje Boga, kao jedinoga Darodavca i Čuvara istinskoga bogoslovlja. Jedino tom svjetlošću stiče se stvarno Trojicepoznanje, trijadognosija, spoznanje Svete Trojice, koje istovremeno ostaje neizreciva i neshvatljiva tajna. Ova svjetlost stiče se vjerom, vjerom započinje neiskazivo iskustvo koje je nedokazivi dokaz same Tajne Svete trojice“. Ovaj dio je u jednoj varijanti apofatičkog bogoslovlja bez ostatka. „Ova vjera vodi u iskustvo koje je uzvišenije od svakog logičkog dokazivanja i koje biva doživljavano, to jest dobija se kao dar“. Dakle, uz mnoštvo značenjskih slojeva koje uključuje ovaj iskaz, ovdje nam je vrlo bitan doživljaj do kog se dospijeva vjerom. U tom smislu, Njegoš je na tragu istočnih hrišćanskih otaca, jedan od istinskih poznavalaca Tajne Božije i zato kroz njegovo djelo prosijava svjedočenje i nema mjesta dokazivanju, već pokazivanju Boga. Njegošu zato nije potrebno da dokazuje Boga i nigdje nećete naći da Njegoš dokazuje Boga, da bi na taj način sebe uvjerio da Bog jeste ili da bi to drugima dokazao. Toga kod Njegoša nema. Ovaj stav je meni posebno bio zanimljiv, zato što sam u kasnijem čitanju vrlo značajne studije Sergeja Averinceva koja se zove „Poetika ranovizantijske književnosti“ našao stav koji autor izvodi iz objašnjenja Svetog Klimenta Aleksandrijskog, u kome doslovno tvrdi isto ovo što nam saopštava u vezi sa Njegošem sam Mitropolit. Kliment Aleksandrijski tvrdi da je racionalno izvedeni dokazi principijelno neprimjenljiv na Bespočetni Početak svih početaka i da u tom slučaju glagol pokazivati sadrži značenjski momenat nečeg neposredno očevidnog, vizuelno plastičnog i utoliko estetskog. Bitna su mi ovdje dva stava. Prvi je Svetog Teodora Studita: „Prosta vjera ubjedljivija je od logičkih dokaza“. Šta je sada sa teorijom, teorijskim mišljenjem i teorijskim interpretacijama, ako nam čista prosta vjera ubjedljivije pokazuje suštastvo stvari od sveg ovog Aristotelovog organona? Drugi stav koji se savršeno poklapa sa Mitropolitovim djelom je stav oca Pavla Florenskog koji kaže: „Od svih filosofskih dokaza postojanja Boga, najubjedljivije zvuči onaj koji se i ne spominje u udžbenicima, a približno se može formulisati ovim zaključkom-postoji Trojica Andreja Rubljova, prema tome postoji Bog“. Sada napravite vezu i možete odmah reći: „Postoji Luča mikrokozma, postoji Njegoš, dakle postoji Bog“ i tu je poptuno poklapanje sa stanovištem Mitropolitovim, stanovišta grčke patristike i ove potonje velike ruske religiozne misli.
(Izlaganje na “Danima Mitropolita Amfilohija”, Podgorica, 1. novembra 2021. godine)
