Na praznik kada naša Sveta Crkva proslavlja Prepodobnu Anastasiju srpsku, u Nedjelji drugoj po Pedesetnici, 4. jula 2021. godine, u Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, odslužena je Sveta Liturgija kojom je načalstvovao starješina ovog Hrama, protojerej-stavrofor Dragan Mitrović, uz sasluženje protojereja-stavrofora Dalibora Milakovića, protojereja: Miladina Kneževića i Branka Vujačića, kao i protođakona Vladimira Jaramaza.
Tokom Svete Liturgije poučnim orazničnim slovom obratio se protojerej Branko Vujačić, koji je u uvodnom dijelu svog obraćanja akcentovao značaj tvrde Božije vjere i beskrajnog povjerenja u Gospoda. On je naveo upravo primjer apostola kao onih koji su odlučno i spremno slijedili Hrista.
Takođe u svom daljem obraćanju povukao paralelu između primjera apostola i primjera Prepodobne Anastasije, majke Svetog Save budući da je kako otac Branko naglašava, nju posebno krasila postojanost, hrabrost i predanost Gospodu, bez kalkulacija, računica i straha. Po njegovim riječima, Prepodobna Anastasija je neprestano svjeodočila svojim svijetlim primjerom života vjeru u Hrista, prenoseći to i na njenog najmlađeg sina Rastka, potonjeg velikog Božijeg ugodnika – Svetog Savu.
Naime, poput Blagoslovene Djeve Marije, Anastasija je bila kraljevskog porekla. Rođena je 1125. godine kao ćerka grčkog vizantijskog cara Romana IV Diogena . Na rođenju je dobila ime Ana, a Anastasija je monaško ime koje je dobila u poznim godinama života. Majka najvećeg srpskog svetitelja, Save, bila je, dakle, grčkog porijekla.
Rani život svete Anastasije je slabo poznat, što je vjerovatno ona sama željela, budući da je njeno najveće ostvarenje i postignuće, kao i Blagoslovene Djeve Marije, to što je rodila Savu, Hristolikog spasitelja pravoslavnog srpskog naroda.
Kao mlada princeza, Ana se oko 1150. godine vjenčala sa velikim srpskim županom Stefanom Nemanjom. Ovaj kraljevski brak je učvrstio kako političke tako i religiozne veze između Kraljevine Srbije (Raške i Zete) koja je bila na pomolu i Vizantijskog carstva sa sjedištem u Carigradu. Tokom ranih godina braka, kraljica Ana je rodila dva sina, Vukana i Stefana; u poznim godinama, oko 1175. godine, kada je imala skoro 50 godina, milošću Božijom, rodila je posljednje dijete, Rastka, kasnije monaha Savu.
Na praznik Blagovijesti Bogorodice, 25. marta 1196. godine, zajedno sa suprugom, velikim županom Stefanom Nemanjom, kraljica Ana je primila monaški čin. Župan Stefan je postao monah Simeon i povukao se u manastir Studenicu koji je osnovala dinastija Nemanjića. Kraljica Ana dobila je dostojno ime Anastasija čiji je korijen u grčkoj reči „Anastasis“ što znači „Vaskrsenje“ (u smislu Vaskrsenja našeg Gospoda Isusa Hrista). U to vrijeme imala je 71 godinu.
Nakon što je 1192. godine njen sin Sava sa 17 godina napustio kraljevski dvor u korist monaškog života na Svetoj Gori, blažena Anastasija nikada više nije vidjela svog sina u ovozemaljskom carstvu.
Prepodobna Anastasija je mirno usnula u Gospodu 21. juna 1200. godine. Imala je 75 godina. Ona se upokojila u Gospodu samo četiri mjeseca nakon upokojenja njenog supruga, velikog župana Stefana Nemanje – monaha Simeona, potonjeg svetog Simeona Miritočivog, koji je usnuo u Gospodu u 86-toj godini u manastiru Hilandar, 13. februara 1200. godine. Svetoj Anastasiji je priređena hvale dostojna pravoslavna hrišćanska sahrana u manastiru Studenica, gdje se ponovo pridružila svom suprugu u „iščekivanju vaskrsenja mrtvih i života budućeg vijeka“.
Ono što predstavlja zaostavštinu svete Anastasije, voljene majke svetoga Save, Prosvetitelja Srba, jeste postojana ljubav i posvećena vjera u našeg Gospoda i Spasitelja Isusa Hrista koju je ona posvjedočila u svom ovozemaljskom životu svojom podrškom mužu, svojim sinovima, kao i svojom ljubavlju prema svim Božijim stvorenjima, i divnim oslikavanjem u svom liku hrišćanskih vrlina vjere, nade i ljubavi koje su u njoj procvjetale zahvaljujući sili Najsvetijeg i Životodavnog Duha Božijeg.
Boris Musić
